Mama i mačak

Tjednima bez neta, pa sam ko dijete u slastičarnici.

Nakon 20 godina prvi put u Vukovaru. Hladno, hladno i hladno!
A što će bit tek sada kad su Rusi odlučili pokazati ko je glavni.Odoše centralna grijanja, vraćamo se ćumuru. Mani me.

Pozdrav svima, sretne blagdane sa zakašnjenjem i najljepše želje.

No evo i pričica iz rodnog mi kraja:

 

Nisam je prepoznala. Znam da smo prošli pokraj nje, znam da sam je i pogledala, možda mi je i uzvratila pogled, tužno spuštenih kapaka, skupa sa starom višnjom u dvorištu i napuštenom baštom prema Vuki. Kasnije kad sam obišla staru kuću, vidjela sam da ni te višnje više nema, osim u mojim sjećanjima. Novi su joj zidovi nikli na osakaćenim temeljima, uostalom kao i cijeli Vukovar. Tu  i tamo proviri kakva sumorna ruševina, vodotoranj sa svojim zjapećim ranama, tjeskobni podsjetnik na ono što se svi trude zaboraviti.

 

Sve je uredno, šesno, kako to o slavonskim sokacima i biva, kućice sa svojim avlijicama poslušno sjede pokraj ceste, skromno okićene, onako svečano i tiho, bez pretjeranog cirkuskog blještavila na kakvo sam doma navikla. Doma. I ovo mi je nekad bilo doma, a sad više ništa ne prepoznajem, osim mirisa uglja u zraku i ugaženog snijega, a i to sve rijeđe.

- Nikakvo čudo, govore mi, ni mi u povratku nismo mogli prepoznati grad u kojemu smo odrasli, ostarjeli. Nismo umjeli naći vlastitu ulicu.

Slušam ratne priče, malo govore. Suze im zastiru pogled, odmahuju rukom i propituju me o mom životu. Žele nešto veselije, van vlastite gorčine. Smiješan im je moj naglasak, podsmjehuju se razmaženoj ugojenoj gospođi i njezinim doživljajima s turistima, prijateljima sa svih strana svijeta. Iz nekog drugog svijeta.

Oni koji imaju posao, sretni su ako imaju redovne prihode. Oni bez posla su sretni ako štogod povremeno odrade. Oni u mirovini su sretni ako su u topom i suhom.

Za Vukovar rat nije završio, samo se bitka preselila na novo bojno polje. Za život, a katkad i protiv njega.

 

...

Hvala ti na ovakvom pristupu. Samo ti piši. Tko će pisati bolje od onih koji znaju o čemu pišu? Tko će nama drugima bolje pokazati stvarnost?
((((((((((((((((((())))))))))))))))))))))

Tužno ... ali, netko se vraća u Vukovar i ne prepoznaje, što s nama koji se vraćamo u kraj gdje rata nije bilo i ne prepoznajemo. Tebe su barem dočekali kao jednu od svojih iako drugačije sada govoriš i na moru živiš; mene su se nedavno "odrekli" jer živim u Italiji, ali za razumjeti ih je, moji Boduli nisu rata vidjeli, pa nemaju razloga pokazivati simpatiju prema onima koji se vraćaju kući.

Hvala sambice na ovoj stvarnoj istini... treba ipak umijet napisat nešto uz sve te emocije ali ti si ipak pisac i hvala još jednom na ovom što dijeliš sa nama :)

Raduje me što vidim ono u zagradi kao prvi dio.

nisu zaboravili ništa, još uvijek se međusobno optužuju zbog nesudjelovanja, jer tko nije sudjelovao u njihovoj nesreći izgleda ne smije ni sućut pokazivati. razumijem da je nesreća bila ogromna i da se rane teško zaliječuju, ali žao mi je što oni ne mogu krenuti dalje. Drag mi je Vukovar i vukovarci, živjela sam tamo i znam kako su topli, dobri i duhoviti ljudi to bili, pa teško prihvaćam ovakvo stanje...

PS zašto ti se ne vidi desna strana teksta?

:(( tužno ali istinito, no bitno da se Vukovar sjetio tebe, a znam da jest ;)

... pozdrav i tebi draga moja... neke riječi na ovo što si osvjetlila, nemam, kao što riječi uvijek zakažu nad najdubljim zamišljanjima... kis

vukovar je baš profitirao od (poslije)ratne hrvatske...
šteta grada. šteta ljudi u njemu koji žive loše i sretni su s tim što imaju.. nadam se da će im doći bolji dani.

...lijepo se vratit u rodni kraj( ako sam dobro shvatila)...ali nakon tako dužeg vremena, nije sve isto kao prije, promijenilil su se ljudi, mjesta, ništa više nije kao što je bilo prije, ali ostaju uspomene...o Vukovaru znaju sve samo Vukovarci...život ide dalje...sretno ti...