Mama i mačak

Sjećate se onih sveznajućih debelih knjiga koje su se zvale 'Knjiga za svaku ženu' , 'Savremena žena' i sl?

Svaka kućanica koja je imalo držala do sebe imala ju je na polici u kuhinji, ne na polici sa ostalim knjigama nego baš u kuhinji, tu je imala prijestolje u domaćinstvu i svi smo je pobožno listali.

Sadržavala je doslovno sve mudrosti ovog svijeta potrebite jednoj mladoj supruzi i domaćici. Od recepata pa do savjeta kako ukloniti mrlje/neugodne mirise sa i iz namještaja, šminkanja, održavanja tada popularnih toranj-frizura,o začeću i odgoju djece, te dječijim i ženskim bolestima.Ovo posljednje je bilo jako, jako zanimljivo jer je popraćeno i detaljnom ilustracijom. Vagine.

Osobito ako vam je pet godina i šćućureni ste iza kauča sa mlađim rođakom, dok se odrasli nacvrcano hihoću političkim vicevima na obiteljskom okupljanju. Ilustracija je zorno pokazivala i imenovala sve pojedinosti, uključujući i maljice, te onaj tajanstveni dio koji počinje na k, a koji nikako nismo znali pravilno izgovoriti.

Elem, sjetila sam se toga iz dva razloga.

Moja je kolegica sa posla inače velika ljubiteljica literature o prirodnoj medicini i često zavirim u njene knjige. Tako je nedavno u naš mali metla&kanta studio donijela veliku knjigu prekrasnih korica sa naslovom Bakini savjeti, ili nešto nalik tome. No ta je knjiga dosta modernija od ranije spomenutih, ukrašena umjetničkim fotografijama punim povrća, zdravog zrnja, elegantno prosutih začina iz ukusno razbacane grnčarije na drvenim podlogama.

Baš mi je bilo nešto toplo oko srca kad sam je vidjela i umah sam stala tražiti savjete u vezi sa zdravljem, odnosno alergijama. Naišla sam na jedan iznimno... pa, zanimljiv. Recimo. Jedinstven u svakom slučaju.

Ide otprilike ovako:

Tamo gdje ima planinskih ovaca, ulovite 6 buha i zgnječite (vjerujem da su mislili na buhe, ne na ovce).

Ako je oboljela osoba gadljive naravi (!!!), lijekovite sastojke (a to bi bile krepane, zdrobljene buhe skupa sa poluprobavljenom ovčjom krvi) umješajte u neki namaz, paštetu ili meki sir i ponudite namazano na kruh.

Drugi razlog je taj što idući tjedan idem u Mostar i tom ću prilikom posjetiti čuvenog travara.

Nadam se da nema ovce. I da me neće nuditi kruhom i paštetom.

Pun mi je sandučić. Ne znam kog vraga to sve čuvam, ali znam ovo: što duže čekam, to će mi biti teže obaviti selekciju i jasno, obrisat ću redom sve, tako da će pogubiti i ono što sam htjela sačuvati i što mi uistinu treba.

Najdeblji folderi su kumini i Miss Anne.

S kumom uglavnom izmjenjujem gadarije o rodbini, susjedima i poznanicima koje sretnemo jednom u pet godina i snebivamo se kako ih je pregazilo vrijeme, ne misleći pri tom da i oni to isto pričaju o nama. Pišemo i o našim malim carstvima i svim unutarnjim bunama i revolucijama koje podižu naši mini Iznogudi. Malko i o vladarima tih carstava, koje susrećemo u periodima između posla i posla, i još jednog posla, hrkanja pred Tvom, odnosno igranja bilijara i video igrica.

S Miss Anne izmjenjujem utiske o pročitanim knjigama, pogledanim filmovima, zapanjujućem ponašanju turista u Dubrovniku i srna&rakuna u njenom dvorištu u zaljevu San Francisca. Olajavamo i naše kućne ljubimce, primjerice ja njoj pišem sve o društvenom životu našeg uškopljenog mačka, a ona meni o vratolomijama njenog jedva pokretnog ostarjelog psa.

Ostatak foldera nose imena nekih rođaka kojima s vremena na vrijeme pošaljem kilometarski mail, da bi mi sutradan zapištao mobitel sa njihovim SMSom:

-Drago nam je da ste svi dobro. Pusek-

Srednje ime mi je Ironija, a prezime Sarkazam – njima potpuno nepoznati pojmovi, pa držim da misle kako mi nisu sve daske na broju. Nema veze. Sve pristojne obitelji imaju nekog dobro skrivenog luđaka o kojemu pričaju šapatom, a u našoj sam tu časnu titulu valjda ponijela ja.

Nekoliko foldera je rezervirano za suborce blogere s kojima uglavnom izmjenjujem duhovite budalaštine koje kruže internetom, tako da obično nakon dva mjeseca ponovo dobijem ono što sam poslala i tako zatvorim krug.

U jedan folder odlažem tkzv. Poslovna pisma koja većinom sadržavaju izvješća o registracijama na pojedine web stranice, koje više nikada ne posjetim jer u pravilu zaboravim lozinku.

Nekad se zareda par dana i jednostavno ne stignem sebi samoj posvetiti ni majušne jedne misli. I volim takve dane. Razmišljam o drugima, gledam ih kako se smiju, slušam čemu se raduju, ko ih jedi, što ih žalosti.

Ne govorim sada o svojoj obitelji, već o nekoj drugoj vrijednosti koja leži u zasebnom sefu u mom srcu.  

Ali ne bilo kojim drugima, ima ljudi koji vas zaokupe svojim unutarnjim bićem, zaslijepe vas kao najvještije izbrušeni dijamanti.

Berulijina me pojava na zor razvedri, ma dosta da joj i glas čujem, dan mi je već počeo u jednom pozitivnom tonu.

Zvrndanka me je pokosila neki dan svojim smijehom. Puna je života, prštave energije koja te naprosto ponese, podigne na neku višu razinu.

Mutti zna slušati, a to je talenat koji traži malo više od čovjeka. Ne možeš se samo roditi s tim i gotovo. Svaki talenat traži usavršavanje, ali znati slušati... e to uključuje i razumijevanje, uživljavanje i iskreni interes za ljude. A to je danas , u ova sebična, psovačka i prostačka vremena vrlo rijetka dragocjenost.

I na kraju dana, kad sam već pri kraju snaga, proradi Skype i kroz zvučnik se u dnevnom boravku prospe smijeh moje kume. I da sam imala najgori dan, istog trena mi se sve brige čine pretjerane i banalne. Eto ih izvrgnute smijehu,, pa se skupe majušne i postiđene, dok na kraju potpuno poražene ne nestanu.

Zato je ova usporedba sa dijamantom prikladna. Svaki dijamant je ružan i bezličan u svom izvornom obliku, iako si svjestan njegove vrijednosti, na dlanu ti leži kao mrtva buba i ništa s njim ne možeš.

Dok ne dođe brusaču u ruke, pa ga vješto oblikuje otkidajući ponekad i bolno velike komade, tako da se pitaš što će ti na kraju ostati.

I savršeno je izbrušen samo onda ako sa svih strana reflektira svjetlost. Ako je primi i odašilje nazad u svoj svojoj blistavoj raskoši.

I znate što? Jako sam pohlepna, mislim, jer na toj ogrlici ima još mjesta.

'Mamice, je li bilo televizije dok si ti bila živa?'

'Nip'nTuck' Kathy Lette

-Znaš, kad sam zaljubljena, - s uzdahom mi je rekla moja najstarija Barbika dok je listala bilježnicu sa svojim stihovima, -pišem strašno glupe pjesme.-

-Meni se baš te sviđaju. Zašto su glupe? Zar ti ne voliš biti zaljubljena?- glupavo je upitam.

Uputila mi je pogled 'pogled' i nastavila listati.

-Glupe su jer se osjećam glupo i sve mi je glupo i... i onda slušam Olivera!-

No pa da. Strašno. Svi oni eminemi, šakire, pedeset centi, kolonije i tokijski hoteli su skupljali prašinu na polici dok su se u plejeru vrtjeli Oliver, Ibrica i Neil Diamond.

Kako to obično biva, rola se odvrtila unatrag do mojih nekih četrnaest kada sam mislila da ću u dubokoj starosti od trideset i pet godina biti brkata krupna baka koja hekla u stolcu za ljuljanje ispred kućice u cvijeću. Od toga mi fali stolac za ljuljanje i kućica u cvijeću. I ne znam heklati.

Kad sam sa tih velikih četrnaest ja bila zaljubljena, to je bio mrak i tama. Pa sam tako pisala loše raspoložene stihove, priželjkivala kakvu revoluciju u kojoj bih ja bila Lorca, ili makar običnu tuberkulozu koja bi mi popravila imidž bhoema i donijela preranu smrt kako je i red za valjana pjesnika. Pitam se kako sam uopće preživjela pubertet.

I tako, sada u ovoj 'dubokoj starosti' bi da sam još malko ostala mala. Svako malo me dohvati viroza koja inače pogađa kućanice s velikim obiteljima. Prve simptome obično osjetim dok čekam autobus, a pokraj mene u Manolicama protrupka neka dobrodržeća dama srednjih godina, u oblaku skupog parfema. Odjeća polumladenačka, ništa pretjerano, Diorove oćale, torbica u koju ne bi stao novac kojim je plaćena, ten savršen, frizura postojana.
Otrovno je odmjerim kroz moje rejbanke, koje su mi priskrbile mjesec dana grižnje savjesti kad sam ih kupila, a gaćice od ove što je prošla vjerojatno i više koštaju. Tada postanem otrežnjavajuće svjesna svojih pamučnih kaprica na gumu, strnjike po nogama, pjega od sunca po licu, ispucalim noktima i petama.

Tako mi i treba kad ne držim do sebe. Kud mi je pobjeglo vrijeme od dvadesete? Ups! Pa da! Troje djece za redom, znači šest-sedam godina me pratila aroma bljuckotine i usranih pelena. Još mi je ostao sindrom velikih torbi u koje mogu potrpati sve i svašta i cupkanje nogom u ritmu 'điha konjo' dok sjedim negdje na kavi. Okrenem se kad god neko dijete zovne mamu i osjećam osobno odgovornom ako vidim da neka napirlitana koza klafra sa drugom dok joj klinjo balansira na rubu stepenica.

Dobro, još nije kasno! Tada poharam drogeriju i slijedi bjesomučno čupanje, prženje, guljenje, struganje, depiliranje, blajhanje i šišanje.

Uza sav trud, obrazi mi dolaze u istu razinu s podbratkom, tako da dobijam kvalitete rasnog buldoga. Sise plove nizvodno do trbuha, trbuh nastavlja prema koljenima, a koljena su specijalno ojačana pojastučenjem s unutarnje strane.

No i to se da srediti.

Teretana? Otpada, jer bi nakon petnaest minuta na spravama za mučenje dobila takav astmatični napad da bi mi pluća izišla kroz uši i uvrijeđeno sama pošla doma .

Joga – noge sebi neću za vrat stavljati, za taj sport mi služi najljepši i najpametniji muž na svijetu.

Fitnes  može jedino ako je to nova aroma Nescafe bez šećera.

Pilates ne dolazi u obzir, jer bi vjerojatno eksplozija lopte na koju bi se usudila sjesti privukla antiteroristički odred.

I na kraju tog tunela me čeka poznata silueta dobre stare Depresije sa rukama toplo raširenim za zagrljaj. Uskoro nam se pridruži i Samosažaljenje sa punim naručjem šarenih kutijica, a u svakoj se krije po jedan skoro zaboravljen kompleks.

Onda se iznenada kroz maglu probije lik najljepšeg i najpametnijeg muža na svijetu, njegov osmjeh i sjaj u očima, sa tri čupave male glave koje vire iza njega.

-Stara moja, što bi mi bez tebe?
-Ljubavi, ajde mi kupi buldoga molim te.

U životu nisam srela čeljade da se boji crva kao moja mama. Ne samo crva, nego i glista, gusjenica, čak i krijesnica, svih mini gmižućih kreturica koje je Bog dobri stvorio da bi sve na ovom planetu bilo u savršenom skladu.

Samo što ja do dan danas nisam shvatila čemu služe komarci i kućne muhe, kojima je životni cilj piti nam krv, srati po lusterima i generalno nam ići na živce.

No, nije o tome sada riječ, nego o mojoj mami i njenim fobijama. Iako mislim da sam negdje jednom već spominjala epizodu s gusjenicom koja joj je aterirala na leđa, da bi majka mi rođena strgala mantil sa sebe i samo u gaćicama vrišteći protrčala preko prepune terase Konavoskih dvora.

Drugom prilikom sam našla nekakav korov čiji je cvijet neodoljivo podsjećao na gusjenicu, kako bi privukao određenu vrstu kukaca valjda, u svrhu oplodnje i ostalih tajnovitih stvari u seksualnom životu biljaka. Pobrala sam par tih gusjenica i prišuljala se roditeljima koji su u hladu loze pili kavicu u ljetno poslijepodne. Šapnula sam tati što sam našla. A od svega mi je draga roditeljka čula samo ono : gusjenica.

Odletio je i stol i kikare, i imbrik i keksi preko cijele tarace i sve se to lijepo prizemljilo u susjedov obor pred njegovu sirotu kravu. Sreća moja da je stari bio od volje, pa nisam fasovala.

Ništa mi kao djetetu nije bilo draže, nego u rano proljeće lunjati po dubravama i brati kuke i šparoge. E, ali je problem u tome što se tada i zmije izvlače pomalo na sunce, pa se onako trome i pospane baš i ne žure pobjeći kad čuju kakav šum i tako se može dogoditi da zgaziš na vraga.

Drugi je problem što na mladom dubovom lišću ima milijun gusjenica koje samo čekaju da tko prođe ispod stabla, kako bi mu pale na glavu.

Išla sam s mamom brati šparoge. Gusjenica je pala. Vrisak, balica šparoga završila u drači, ja otvorenih usta zbunjeno blenem u mamina leđa dok je prašila daleko naprijed.

Nije nevolja u tome što se ona plaši gmizavčića, nego što se ne plaši onoga čega bi trebala. Tako je jednom zanemarila zlokobno zujanje i ležerno svezala kravu za maslinu u kojoj je bilo gnjezdo stršljenova. Ni to nije strašno, nego to što je išla odvezati kad je shvatila zašto je krava odjednom dobila inspiraciju da zapleše Merenge po ledini. Kravi nije bilo ništa, ali ona je dobila trinaest grdnih uboda i unutarnju alergijsku reakciju, a injekciju je dobila u zadnji čas, inače bi bila društvo odvratnim malim gmizavčićima.

Najviše volim kad čisti kupus raštiku. Teško da se u sredici neće naći zeleno-žuta dlakavica kako gricka slasno srce kupusa.

Izleti vanka i mlati s onom sredicom, skačući kao da joj gore potplati.

-Što činiš to molim te?

- Gušenica!

-Pa što treseš sotijem kupusom?

-Pa tresem da ispane vanka!

-Mama, tako će samo potres mozga dobit, znaš da se prilijepila za lis, moraš je rukom dić.

-Evo ti pa je diži, vrag odnijo i tebe i nju, i onega ko više menestre izio...

Ja se opet besmisleno bojim leptira. Kad sam bila mala, baka Slavonka me je upozorila kako su leptirice vještice i da ne smijem pišati u krevet, jer one samo zato sjede na zidu.Trebam li naglašavati kakve je to posljedice imalo. Kad mi mačak donese «poklon» sa krilima kao muški dlan, naprosto sam oduševljena. Još ga donese napola živog, pa ga pusti da mi prdeče okolo po podu.... Eeeuuuu, pfuj!

Baš mi je nekako bez veze ići u restoran i naručiti ribu. Pa to mogu spravit i doma.

Ako već idem vanka jesti i potrošiti na guzicu, onda ću je napunit nečim za što ja nemam ni alata ni zanata za spravit.

Tako se prije par godina otvorila iza grada Kantina Meksikana. Ambijent je bio fantastičan, posluga tiha i nenametljiva, posuđe keramičko, pitomih zemljanih boja... Sve nešto u malim zdjelicama, stotinu nekakvih delicija, paleta boja i okusa, guakamole, čili, pesto, miris kima i svakakvih nekakvih piciboca kojima se ne sjećam imena.

Baš nam je od gusta bilo tu izać, a nije bilo ni skupo.

E, onda se valjda promijenio vlasnik, stalno je gnjavio, obigravao oko stola, uvjeravao nas kako je u njega prava meksikanska kuhinja, a ne ko u onijeh tamo, jer su u međuvremenu neke pizzerie meni proširile sličnom ponudom.

Kupila sam kuharicu, u butigama se mogu naći gotove tortilje, tako da mi se ni s otijem ne treba zamarati, konzerve kukuruza i indijanskog graha, a o začinima da i ne govorim.

Ima na Gracu i Kineski restoran. U kojega nikad u boga nijesam ušla, niti ću. Za što im to dođe paravan – ne znam, ali teško da ih onoliki čopor živi od zarade lošeg restorana. Najljepši i najpametniji im je jednom nešto prevozio, pa su se jedva snašli da im kavu skuhaju i pri tom su pola suđa porazbijali.

Miss Anne je klinkama donijela štapiće, rižu nije problem skuhati, Uncle Ben's ima dobre umake egzotičnog ukusa, a Ledo ima u zamrzivačima China mix povrće. Sa šitake gljivama koje su mislim japanske, al dobro sad, nećemo baš cjepidlačiti.

Pizze mi je puna pipa još od kad sam radila kod one budale - pisah davno post o njemu, klik ovdje koga zanima.

Starija se generacija sigurno sjeća prvih pizzeria. Kako smo bili važni kad smo se hvalili drugarima (e, onda smo bili drugari – ne moš pobjeć od toga) u školi kako su nas mama i tata vodili na pizzu u Pizzeriju od Boža Vragolova u Cavtatu.

Moj tata je pomorac i kad bi došao doma na odmor, vodio bi nas negdje na večeru. Jedva smo dočekali poć u tu pizzeriu. Njemu je to bilo malo čudno, kako se nagledao svijeta znao je da se pizza vanka može kupiti na ulici u svakom fast food kiosku. On bi radije išao negdje na dobru ribu ili , blago nama, na ćevape.

Ma kakvi, ko je vidio jest ribu, već nam je i na nos izlazila, a ne još seljačke ćevape?! Oslobodi Bože! Idemo mi na pizzu, u pravu pizzeriju, što smo točno tako izgovarali – sa obadva z, jer smo se sramili reć – pica.

Ajde, odvede nas stari u tu glasovitu Pizzeriju, kojoj se nitko živ imena ne sjeća, nego je i dan danas tako zovu.

Peć za pizzu je stajala iza šanka, a lokal je imao kružnu galeriju, tako da si odozgo mogao lijepo promatrati cijeli postupak. Pizza je bila daleko ispod europskih standarda, tjesto za kruh, premazano jeftinim kečapom na koji bi nalijepljene dvije fete sira i dvije fete šunke zasute šakom slinavih gljiva iz konzerve i malo origana. E taj origano je bio nešto nepoznato i egzotično, što je svemu davalo pravi smisao.

Kuharica je bila stamena bosanka Rabija, izblajhana, sa mini valom, ko od brda odvaljena, ali senzualno i nadasve puteno čeljade, Naime dok je rastezala masno, nauljeno tijesto tu i tamo bi se počohala po onoj stvari, onako preko kecelje. Moj tata kao iskusan svjetski čovjek je odmah prepoznao simptome i zavjerenički šapnuo mami da Rabija ima picajzle, na što je moj brat, punih usta pizze, veselo uskliknuo:

- Tata je li te picajzle što ih ima teta Rabija se isto stave na picu?

Sad se pizza jede samo i isključivo u Flaminga ( prije skretanja za hotel Astarea u Župi), a dobre se ćevape svijećom traži, a od ovog ljeta ih se može naći u Taj Mahalu u Gradu.

Dubrovački taksisti su vam jedna šesna, svjetska čeljad znate. Milina ih je viđet. Lijepo su uređeni, vazda gaće od vestita, utijane košulje, obrijani.

Auta se cakle, blistaju ko sedef u školjci.

Sve svjetske jezike govore. Neće se izgubit, ne boj se.

Ma milina, govorim vam. Imamo sreće što su naši.

To što u gepeku nose po dvije tri monture za promjenit se, što se briju i umivaju u javnim zahodima, što i auta peru pred javnim zahodima, s vodom iz tijeh zahoda i tekućim sapunom iz tijeh zahoda, što spavaju između tura na zadnjemu sicu ( pa im žene dovedu đecu na Pile ili na Ploče da ćaću ne zaborave), s jednim otvorenim okom ko kuneji, sve je to ništa.

Moraju ljudi zaradit bogati.

Ma ako je i to malo, snađu se oni. Ima nekoliko da sam slučajno čula razgovor između dvojice tijeh što ne idu doma leć:

-Vozim ti ja neku noć neke Puljize i pita Talijan ima li one stvari. Ja govorim ima sve ako ćeš platit. I ajde zazovem ti ja XY i pitam jesu li slobodne XX,YY i WY da me pričekaju ispod hotela. Idem dogovori cijenu, da im je skupo. Da će oni to s curama. Ma oćeš moj qratz, velim ja, pa moram i ja zaradit. I tako ih nijesam vodijo onamo, još sam i vožnju jedva naplatijo.

-Ma nije ti to ništa, jutros ja vozim neke Amerikance i lijepo ih odvedem na vidikovac da vide stari grad, pa na Nuncijatu da vide novi grad, oni slikavaju, smiju se, klimaju glavom... A poslije da vidiš! Neće da plate, kako, kaže, sad duplo? Koji je to Nju Taun, da oni nijesu iskali Nju Taun, nego samo Old Taun. Jedva, moj dragi jedva.

I u njih se zna red. Ne može ko bilo sjest sad u auto i ajdemo, vozi taksi. Neeee.
Odma zaštitari čuvaju parking. Doduše, znaju oni i zatvorit jedno oko ako je čoeku baš potreba. Radi u javnome poduzeću, a taksi registrira na sina, pa lijepo na bolovanje i puna šaka brade. Sin vozi po danu, a ćaće po noći da se dijete može malo i zabavit. Provali su i obrnuto, ali se glupi turisti boje napušenih šofera u autima sa slikom Ante Gotovine, koji još k tome slušaju Cecu u vilene glase.

I to su vam ljudi koji vole životinje. Neće falit ni jednu mačku putem, ne boj se. A spominjem se, ima tome dvije godine, panuo kučak nekim Njemcima sa zidina kod Revelina. Lijepi žuti labrador, ko da ga sad gledam. Sreća nije visoko, pa se nije jakom udrio. Trči neka mala, naša – tu iz grada i zapomaže da priskoči koji od njih, da ga vode veterinaru. Plaču oni Njemci, vidi se, ta im je živinica sve na svijetu. I skoči jedan naš dobri taksista, dođe autom sve do Revelina, prostere šugaman na zadnji sic, pomogne im unijet kučka, ma duša od čoeka. Kad su krenuli turnuo glavu kroz funjestru i viče kolegi u Laure :

-A što ću ih oderat za ovo, a dlake, a slina, a čišćenje, a  ako bude krvi bogami će mi i presvlake nove uzet!.

Još sam nešto primjetila, a sad, može bit da sam ja i blesava ili da mi se prištampava. Malo, malo, pa parking za taksiste. Lijepo ožućen asfalt i  to ispred svih važnih mjesta u gradu. Kao na primjer Doma Zdravlja. Odavno više nije tu autobusna postaja, a sad je dignuto i ono malo parkinga. Ako baš moraš u doktora, ajde lijepo taksijem ko čovjek, kako Bog zapovjeda. Ionako bi parking platio, pa ti dođe na isto.

A osim toga zna se ko je najbrži u nas u gradu i ko ima prednost. Ne daj Bože da prestigneš kojega, ili da mu se ne makneš s puta kad ON prolazi. Neće te cijelo more Jadransko oprat.

Čitala sam neki dan onu Jergovićevu priču iz Historijske čitanke, o školskim slikama. Lijepo me vratio kojih tridesetak (mila majko!) godina unazad.

Znate ono kad su dolazili fotografi pa nas sve postrojili kao pred streljački vod i slikali skupa sa učiteljicom koja je kroz iskešene zube režala na nemirne đake.

I uvijek se tu našao neko sa mokrim češljem da nas ulicka, počešlja u stranu i namrštene gurne uza zid.

Gledam ja malo te slike i prisjećam se jednog po jednog... nadimaka, osobina. Malko mi krenula suza, nisam više s nikim od njih u kontaktu.

Jednog su zvali Guđilo. U prvom mi je razredu bio najbolji prijatelj, a do osmog smo se naučili uljudno izbjegavati. Obožavao je stripove i sve strip junake je savršeno crtao.

A zašto Guđilo, ne sjećam se više...

Možda zbog guzice, koja mu je smiješno štrčala iz pogrbljene figure. Nije imao veliko dupe, nego je svojim stavom to postizao;  bio je visok za svoje godine i žgoljav na onaj žilavi način kao koza. Sav bi se zgrbio, postiđeno i bijesno zureći u vrhove svojih cipeletina, jer su mu se voljeli rugati.

I on se volio rugati drugima. Osobito jednoj tihoj curici, koja je slabije ocjene dobijala samo zato što nije govorila dovoljno glasno, pa je učiteljica nije dobro čula.

Imala je pljosnato blijedo lice, sa dva plašljiva tamna oka i dvije vrane pletenice iza ušiju. Zvao ju je Oliva.

Guđilov najbolji prijatelj i odani drug je bio Klempo Njuškalović. Zašto Klempo, to je jasno, a Njuškalović zato što je imao nazalni glas kao posljedicu komplikacija pri vađenju krajnika. Kakvih, to mi do danas nije poznato, ali je zanimljivo da mu je nadimak prišio baš njegov dragi prijatelj Guđilo.

Klempo je bio dobroćudno stvorenje kojeg je revno maltretirao pretjerano strog otac. U neprilici bi se sav zacrvenio skupa sa ušima. Meni je ličio na Šilju, onako visok i nespretan. Sa deset godina je vozio traktor i radio sa ocem kao da mu je dvadeset.

Drugi momak koji se tako žarko crvenio imao je blesav nadimak kojega mu je prilijepila učiteljica. Na rubu živaca, zbog naše galame i njenog PMSa se istresla na najbližeg rekavši mu da ne mekeće kao koza. To je bilo to. Razred je zaurlao od smijeha i dečko je od tada bio Bela, jer naime tako Konavljani zovu sve koze, bez obzira na boju. Bela kao lijepa po talijanski, a sad... iz toga zašto tako tepaju kozama čovjek može svašta zaključiti i najbolje je i ne misliti previše o tome.

Četvrti dečko ( toliko ih je i bilo u razredu) je bio nasilan i mučaljiv, tupe majmunske face, zdepast i jak kao medvjed, pa smo ga i zvali Medo. Završio je kao policajac, što nikoga nije iznenadilo.

Ostatak razreda, osim Olive, i nije imao interesantnih naziva, samo skraćena imena.

Ja nikad u školi nisam imala jedan od tih spontanih nadimaka, a tako sam patila za tim. Pa makar bio i podrugljiv, uvredljiv... Daj bilo kakav.

Dobila sam ga kad sam se zaposlila. Zvali su me Roki, od rokerica, jer se nisam baš uklapala u imidž restorana i njegovog osoblja, a osim toga bila sam najmlađa.

To je bilo vrijeme onog Neo Romantizma, ako se više itko toga sjeća i šminkeri su bili u điru, a ja sam oduvjek alergična na iste... Sad ću ja tu ić slušat neki Kajađođo, Kađagogo ili što već, pokraj moćnog Iron Maidena, AC/DC, Zeppelina, Hendrixa itd. Ma idi...