Mama i mačak

Pogodilo me iznenada. Pet dana nisam mogla doći k sebi. Mislila sam da se radi o nekom bezazlenom kožnom oboljenju koje će samo od sebe nestati za koji dan. Nije. Još je tu, čeka da ja nestanem. I strpljivo je kao vračara, dobija svoje. Ne dam se, ali vidim da gubim bitku.

Dogodilo se kad sam pokušala nanijeti eyeliner u jednom poptezu, na kapak iznad trepavica. Ne šminkam se često posljednjih par godina, jer me alergija zaskoči iznenada, kao razbojnik iza ugla pa se sva razmažem tako da se maskara pomiješa sa ružem za usne. Na mom licu.

Povučem crtu kistićem, a kistić zapne u nekakav nabor. Što je sad ovo?! Zatežem kapak prstom, brišem mrlju i pokušavam ponovo, ovaj put čvršće ruke i odlučnije. Opet isto. Kist preskače preko nekakvih nabora, uranja između njih, pravi nered...

Zaprepašteno zurim u zrcalo. U moje rođene oči, kožu oko njih, uvijek tako blistavu i zategnutu... Do sada.

Sada ima neki blijedozeleni odsjaj, ispod očiju kao da je utonula, a ovo iznad nekako otužno, skoro da visi.

Podižem obrve, jedva da je pomoglo.

-Je li moguće?

-O da dušo, prošla ti je trideset peta. Odavno.

-Ali, ali... Ja neću!

-Je li? I što ćeš učiniti?

-Sad ćeš da vidiš stara vještice!

Avonov katalog! U svakom katalogu imaju novu kolekciju protiv bora, ispegla ih ko utijom! I sve su kolekcije revolucionarni rezultati najnovijih istraživanja i sto posto uklanja sitnije bore. Sitnije? Pa da, uostalom, ove se moje jedva vide, sa ovim tretmanima bit ću mlađa od rođene kćeri.

Specijalne kreme za područja oko očiju, gelovi,tonici, hidrofirming kreme, AHA kisseline, virtual lifting... you name it!

Nalijepim se prvu večer, toliko da sam imala dojam da na licu nosim punu papmersicu (samo što je mirisalo ljepše), a najljepši i najpametniji se nadureno i malko ustravljeno povukao na svoj rub kreveta i odnio sve kušine. Da i njih ne ulijepim pa će se pretvoriti u cigle, ako ova čuda stvarno djeluju.

Djeluju, naravno da djeluju. Stare su bore popeglane, ali sad su ih došle posjetiti nove da vide valjda to čudo, ili i one žele tretman.

Tat moje prijateljice prijateljice Dru je rekao da starnje nije za mekušce. E pa ja sam jaka cura i taj megdan neće lako dobiti!

Nisam odavno o lokalnom Lerima pisala, ali me jedan komentar podsjetio. Fala Modesti.

E, sad oni koji nijesu iz grada ni našu Dubu Borovinku ne znaju. A Dube vam je dio lokalnog kolorita i grad bez Dube ne bi bio grad. Prvo što je imenom bliska gradu – Dubravka, je li, a onda i što je toliko dugo tu i kunem vam se svim što mi je najmilije, od kada je znam, a bit će tomu kojih dvadesetak godina – to čeljade je navlas isto. Nit stari, nit se mijenja.

Kratka plava ričana kosa, prsi ima ali vazda široku maicu nosi, pa se i ne primjete. Muške hlače i hrapavi pušački glas... Pari kakav razbojnik, prije nego žena.

Osim toga Dube se bavi(la) najstarijim zanatom na svijetu i to vrlo profesionalno, tako da je od grada zamiritala i penziju i socijalni stan, a kako i kuda ne pitajte mene.

I imala je Dube vazda posla. Nije se ona sramila svoga posla, nego su je se često sramili oni kojima je pružala svoje usluge, a to Dubi nikako nije išlo u glavu. Tako da je počesto znala na sred Satraduna pozdravit kojega gospara dok je ruku pod ruku bio u điru sa svojom gospođom i đečicom za njima. A ako jom se gospar ne bi ocio javit kako je red i običaj, onda bi ga Dube još jednom šesno pozdravila napominjući na sav glas njihov prethodni susret. Gospar bi promijenio boju, a gospođa bi mu prilijepila prdejuščinu ili ga potegla cipelom, jer obraz je to, đe nju da kurva ponižava pred svijetom!

Dakako da cijeli grad Dubu zna i svak jom se lijepo javlja.

Jednom je pilo neko društvo u Gradskoj kavani, kad uđe Dube s mornarom Amerikancem pod ruku. Našao se neki ridikul, htio se jadan na njen račun malo zabaviti i napraviti važan pred društvom.

-Je li Dube, ima li posla?
-Nema moj Jozo (recimo).
-Kako to moja Dube?
-Ne mogu doć na red od vašijeh 'poštenijeh' žena.

U vrijeme dok su neke druge sile vladale ovim našim svijetom, po gradu padale granate, živjelo se u neizvjesnosti, narod je, kako sam spomenula u jednom od starih nastavaka o Lerima... pa malko pošo u treso, što bi reko naš puk dubrovački, što oće rijet – skren'o.

Za one koji nisu nikad gledali otvaranje Ljetnih igara u Dubrovniku :

Senat skupa s knezom (i to su glumci, samo se prave blesavi) se popne na balatur od Sponze i pozove službeno glumce da uđu u grad. Svečanim glasom :

-Neka UĐUUUU!-
I glumci uđu.

Zavija sirena jedan dan, grad drhti okupiran, narod bježi po Stradunu, fijuču granate, a Dube stala pod zvonik od Sponze, pjana ko tuka.

-Bjež Dube! – viče jedan, - Eto ih!-
A Dube raširila ruike pa će, ni pet ni šes, nego :
- Neka UĐUUUUUUU!-

Lani je neđe dok je ova điravala po gradu srela Dubravku Šuicu, našu gradonačelnicu. I kako je naša gradonačelnica vrlo fina i kulturna dama, svakome se šesno javi , ko je god pozdravi, tako se javila i Dubi kad jom je ova nazvala Dobarveče.

-E moja Šuica, moja sestro.
E sad zna Gu...pardon, Šuja da je Dube s vragom, ali se ne da.
-Kako to mislite...hehe...
-Ja smo i ti iste. Cijeli nas grad zna. Dube ja, Dube ti. Ja javna, ti politička...

Nije ona prešutala ni Mesiću, našem dragom predsjedniku. On voli doć u grad, bez puno galame, učinit đir, obavit poso po kojemu je prispio, popit đe žmul vode i kavicu. Sjeo je tako s našim gradskim poglavarima u Gradsku kavanu. Naišla Dube, nešto se najedila i ronja sebi u bradu. Ugledala poglavare našega grada, ma ne obada da je prisutna i viša klasa od njih.

-Je li ti napasti – obrati se jednome od njih, - Kad ćeš mi stan zamijenit? U ovemu mi je vlaga po zidovima!-

Naš dragi predsjednik je čovjek koji voli narod i smjesta je reagirao :
-Ajde, zamjeni momku stan.

Dube se u mjestu zamrzne i otrovno ga pogleda:
-Aj ti lijepo u qratz stari, nijesam ti ja muško!

hr.digg|prijavi

Mislim da nema čeljadeta na svijetu koje se, bar duboko u svojoj nutrini, nije pitalo kako bi to izgledalo sa osobom suprotnog spola.

Ne govorim sada o klišejima ; onima koji se iz petnih žila trude ostaviti utisak da su tipični predstavnici svog spola, dok u sebi venu za nečim drugim.

Ne govorim sada ni o moralu, o tome je li to ispravno ili ne. To je moj odsobni stav i za sada ću ga zadržati za sebe.

Ne govorim o licemjerju i nepoštivanju tuđih prava na izbor.

Ono o čemu želim govoriti je ovo:
Zašto tolika galama oko homoseksualnosti?

Ljudi moji, pa niste Ameriku otkrili! Otkada je svijeta, ima i toga. Nemojte da počnem vaditi stare Grke, Rimljane, Kineze i Arape... Kulture u kojima je dječačka figura bila uzvišen pojam, a ženska se ljepota očitovala u majčinskom toplom obilju raskošnih matrona, koje nas gledaju sa platna i freski do stotinjak godina unazad.

Sada svijetom upravlja dizajnerska elita. Ni trgovina oružjem i drogom ne zarađuje toliko i ne troši toliko. I ta elita diktira čitavoj nam planeti način života te kako treba žena izgledati. Kao prebijeno, pregladnjelo štene, raščupana i koščata. Sami laktovi i koljena. S druge su strane dečki ugojeni, mišićavi, ko od brda odvaljeni.

Dobro, to je stvar pojedinca, kako će izgledati. Hoće li vući na sebi masne naslage kao ja, ili će zveckati kostima dok hoda. Nebitno.

Biti gej je in. Definitivno. Samo izjavi da si gej i da imaš problema, eto te na TV, eto te u novinama. Tvoja tužna i žalosna životna priča o tome kako si neprihvaćen i jadan, kako trpiš nerazumijevanje okoline i kako si razočarao roditelje, a to te boli jer ih voliš, a oni su te tako hladno odbacili... Još ako imaš AIDS...divota. I obavezno si ga dobio od svog jedinog partnera koji je eto, bio promiskuitetan i zašegalo ga je pola turskog kupatila, dok si ga ti doma čekao s večerom i keceljom oko pasa.

Ako je u pitanju žena, onda je to jaka cura koja se hrabro suprotstavlja cijelom svijetu. Ma što mi možete, svi su muškarci svinje, osim onih koji su gej, ali oni se ionako ne računaju.

Imala sam jednog poznanika, sa standardno tužnom životnom pričom. Završio je školu, diplomirao, a nema cure. Patnja, jad, bol...

Zove me jednu večer da iziđemo. Ima mi nešto kazati. Još nisam bila udata, a najljepši i najpametniji je tada bio na odsluženju u JNA. Iziđemo mi, a on mrtav ozbiljan, obučen kao engleski majordom u crne hlače, bijelu košulju i crvenu maramu uvučenu u kragnu, a vani vruće kao u rerni.

Dobro istina, inače je bio malkoc čudan, pa se i nisam previše obazirala. Vodi me na Porporelu, ima mi nešto važno kazati.

Ma govori više! Počeo je sve nešto izokola. E njega nitko ne voli, samo ga ja razumijem, ja sam mu najbolji prijatelj, kuku njemu, jadan on... Mislila sam da će u najmanju ruku tražiti da spava sa mnom.

-Ja mislim da sam ja peder.
-A?
-Ja mislim da sam ja peder.
-Kako misliš? Ili jesi ili nisi, šta tu ima da misliš?

Uglavnom ubijedio je sam sebe da jeste i njegov je život krenuo u drugom pravcu, ništa manje bolan nego što je bio do tada. I nije baš imao puno sreće ni sa muškićima. Govorio je kako se on svakako misli i oženiti nekom ženom i imati sina. Između ostalog. Par godina i dosta iskustava kasnije mi je kazao kako piše memoare i da će biti jaaaako pikantni, sa imenima. Doduše i nisam ga godinama vidjela, pa i neznam što bi na kraju sa njim.

Možda bala na nekoj od Pride parada, ko će ga znati. Ne gledam te parade. Nisu mi jasne. Koja korist od toga što iziđeš na put, pokažeš golu guzicu i dižeš dreku o svom seksualnom životu.

Molim te lijepo, koji ja kokot imam od tega? Đihaj s kim hoćeš, ali iza zatvorenih vrata.

Nismo svi potencijalni gej. Ne moram ja izlaziti iz nikakvih ormara prividne pristojnosti. Neću da mi dijete bude anoreksično samo zato da može stati u krpicu s potpisom. Pustite me da živim s mirom, lijepo i debelo.

Volim mačke, jer su samostalne, ne daju se kontrolirati i pruže ti točno onoliko ljubavi koliko zaslužuješ.

Dosta da ostaviš otvoren prozor i neće te gnjaviti. Ukoliko se ne radi o mom vlastitom mačoru. Koji se jako voli igrati i ako nema društva za igru, onda sjedne i tuli kao brodska sirena.

Moj ga brat zove Opća opasnost.

Gazda ima neko siroto žuto mače, koje se plaši vlastitih trepavica, ali slijedi našeg mačka kao hipnotiziran. I u naš krevet. Dok ja ne podignem glavu ili ne pomaknem nogu ,a Žućo tada šmugne pod postelju i spuštenih ušiju zaprepašteno viri preko ruba.

Ima noći (kao noćas) kad ih uhiti prnjic pa počnu uskakati i iskakati kroz prozor, trčati po vitrini, ruše knjige i CDove, gaze po meni, reže i mrmljaju dok se hrvu po podu.

Međutim noćas mi je bilo nešto čudno. Rano jutros u stvari, oko četiri i po.

Podignem glavu dovoljno da vidim kako nešto crno i sitno izviruje iza termo-peći u nastojanju da iskoči kroz prozor, a njih dvojica čekaju u aport- stavu da im TO dođe u domet šapa.

Premrla sam u Gospodinu.

Zmija! Prvo mi je to palo na pamet i učas sam se sjetila svih onih jezivih storija koje sam slušala u djetinjstvu, o rogatim poskocima i dvoglavim riđovkama koje su ljudi nalazili priklještene persijanama od prozora spavaćih soba ili sklupčane pod madracima.

Onda mislim, možda ipak nije zmija, u gradu smo. Ali opet...

Mačak svaki dan guštericu ulovi, a gdje ima gušterica, može bit i zmija.

Vrag odnio ko je više oka sklopio. Ono se umirilo, njih dva čuče ispred peći i prežu, ne mrdaju. Sklopim oči, opet mi je dvanaest godina,Marina i Suzana iz Amerike, njihovi rođaci Mijo i Ivo i ja. Velika stijena kraj puta a na vrhu stijene gnjezdo bjelouški. Badamo ih štapima, a one se uvijaju, bespomoćno traže izlaz...

Okrećem se na drugu stranu. Imam petnaest godina, vrelo je popodne, cvrčci se pomamili, koza u hladu pod maslinom odjednom počne mahnito skakati i prestravljeno meketati. Iziđem vani, od trave ga ne vidim, ali znam da je tamo. Čujem psikavi zvuk, šišti, a koza se propinje i kriči u agoniji. Očuh izlijeće s puškom, kasno, već je pobjegao u među. Zapalili smo krpu, kozu odveli u štalu. Nije joj ništa. Kraosac je ogromna zmija, šarena i glasna. Voli sisati mlijeko i krade jaja. Nikad ga nisam vidjela, samo sam čula šištanje.

Digla sam se popit čašu vode, tješim se da sam samo sanjala, ali mački još čuče i netremice gledaju pod peć.

Opet legnem i zaklopim oči. Deset mi je godina, kraj školske godine. Podne je, peče zvjezdan. Idem doma iz škole, sama. Iza okuke u Lužama pod dubom u travu šmugne šargulja. Sledila sam se u mjestu. Dlaka mi je falila da je ne zgazim. Stojim kraj ceste i drhtim. Naiđe učiteljica sa svojim žutim Citroenom i izgalami se na mene da što radim po putu, što ne idem doma. Kroz suze promucam
-Zmija...

Ona se zlurado nasmije i odjuri doma u Herceg-Novi. Nikad je nisam voljela. Još je predavala matematiku.

Dolazi najljepši i najpametniji, stavlja kavu, ja mu pričam. Umire od smijeha. Priča mi kako je mačak juče donio živog mišića pa mu je pobjegao.
Krasno. Dobro ako je miš, jer ako je mišica... a djeca su rekla da je baš sladak, mali smeđi i debeli. Taman mi još to fali.

hr.digg|prijavi

(samo obrnutim smijerom)

Ne mogu i ubij me.
Ne mogu, kad je u susjedstvu dernek do tri ujutro, deru se, vrište i zapomažu.
Ne mogu u zagušljivoj sobi, dok smo oboje ljepljivi od znoja.
Ne mogu pod psihičkim pritiskom, u strahu da će gazda doći viriti kroz persijane.
Ne mogu dok imam, drugi mi je dan. Boli me i nervozna sam, ko kučka grizem.
Ne mogu dok me djeca gnjave i dave, svaki čas zapitkuju.
Ne mogu jer mislim na ručak koji se kuha.
Ne mogu jer mislim na posao koji me čeka.
Ne mogu jer gazdarca urla u dvorištu sa pet litara vina u sebi.
Ne mogu jer me guši ovaj ambijent.
Ne mogu jer misliš da se inatim.
Ne mogu jer me ne razumiješ.
Ne mogu jer me ne osjećaš.
Ne mogu jer ...

Jadne smo ti mi.
Jedva dočekamo da propupaju, a onda?

U zemlju da propadneš. Svi bulje u TO! Stariji s nevjericom i još nekim čudnim izrazom na licu, dovoljno da ih izbjegavaš za ubuduće.

Mlađi bulje indiskretno, drsko i radoznalo, dovoljno da ih poželiš raspaliti po gubici. Hodaš pogrbljena i ljuta sve vrijeme.
U Konavlima je bio idiotski običaj da se curice s tek propupalim grudima zadirkuje :

- A mala, je li te to ćuše udrila u prsi pa ti oteklo?-
Ćuše je magare, da ne bude zabune.

Nerijetko su posezali i štipali curice i to je svima bilo urnebesno smiješno. Nikome nije padalo na pamet da su to stari ljigavi pedofili. Danas bi vjerujem, završili u zatvoru za takve stvari, što potpuno odobravam.

Onda prvi grudnjak. Pamučnih topova, sa veličinama za deset-dvanaest godina nije ni bilo. Mogle smo se omotati krpom, pa tako privremeno tom bolnom metodom prikriti izdajničke izrasline. Prvi ozbiljan grudnjak je bio mamin neki iznošeni, koji sam krišom prepravila, isto tako ga krišom prala i sušila pod jastukom da ga netko ne otkrije.

Drugi sam kupila od prve plaće. Gadan i tvrd kao oklop, sa strane me je stisnuo, da bi nesretne dojke gurnuo pod nos u vulgarne špiceve. Fuj! Ali samo je taj model bio dostupan u velikim brojevima.

Sjećam se brkate profesorice iz povijesti u srednjoj ugostiteljskoj, Mirjane Krrželj. Legendarna je šala bila da prvo vidiš te špiceve, pa trbuh, a onda ulazi i ona. A bila je pravi vulkan, od nje su svi drhtali.

E pa, ja nisam htjela da imam sise ko Krželjka, a po vragu nisam naslijedila mamine, šesne i moderne, nego babine, teške i trapave kao torbe. K tome su još i onaj crnački tip, pa nikako da ih uđustam kako treba, stalno bježe nekud u stranu.

Onda sam otkrila butik Q u Gradu. Sada ga više nema, tu je Alka Vuica lani otvorila neki butik, pa ni to ne radi. Uglavnom, tamo sam pronašla rog obilja, pun crne čipke, satena i svile... Divota. Oduševljeno sam pokupovala crne pamučne grudnjake, prekrasno meke i udobne, koji me nisu stiskali, a u z to su bili i vizualno pravi blagoslov. I koji su se nakon dva pranja rastegli toliko da sam mogla skakati iz aviona s njima.

Tada su došle košarice, ali ne one špicaste, nego one što samo podupiru. Wander bra, jel se to tako zove? To je bilo ok sve dok se ne bih nagnula, onda bi mi sve poispadalo. Još je veća blamaža bila vratiti ih unutra, na sred ulice,ili u autobusu, ili u prepunoj trgovini.

Najgore iskustvo mi je bilo kad sam se zaletila i kupila kupaći kostim s takvim košaricama. Crni, šesni, jednodjelni, male naramenice, sretna ja ko prasica što mi napokon i u kupaćemu lijepo stoje. Dok nisam legla na leđa. Košarice ostale gore, a sva moja raskoš iscurila sa strane. Kuma je zaurlala od smijeha, onda sam i ja zacenula tako da smo privukli pažnju i pola plaže je pomno pratilo kako se pokušavam utrpati nazad u kostim.

Sad nosim oni sa žicama. Bodu, smetaju, brzo se iskrive, slomiju, zahrđaju od pranja, pa probiju robu... I košta, nemilo košta. Ali vrijedi. Bar ih drži u šestu i na mjestu. I merak je kad ga skinem.

Naki sam dan najmiliju mi Barbiku vodila da kupi sandale. Bolje reći da je ona mene vodila da joj platim sandale. Uglavnom kupovale smo joj sandale, dok nas je najljepši i najpametniji čekao za kafaskim stolom buljeći u krišku limuna koja je plutala u čaši Jamnice.

Pretražile smo par trgovina kad sam primjetila da nešto nije kako treba. Dok sam ja brbljala i kopala po donjim policama sa sandalicama ravnih potplata, sa cvitićima, zvizdicama, šljokicama i ostalim ukrasima, ona je čeznutljivo po rukama prevrtala sandale na tak, doduše s punom petom, ali s petom. Udarilo me kao grom.
Je li moguće da je već vrijeme za njene prve cipele na tak?!

Pogledam je malo bolje, duga crvenkasta kosa (neki dan ju je prijateljica farbala), zelene oči, kukovi odavno dobrano zaobljeni, prvi sam joj grudnjak kupila ima i tri godine.

Bokun sinjorinice. A sad i crevje na tak.

Odabrala je šik sandalice sa remenčićima i zvončićima, peta nije previsoka ali joj šesno stoje. I hoda kao da je rođena s njima, može sutra u manekenke.

Eto što ti je ponosna mater, a tko zna kako je drugi vide.

Srednja je dobila simpatične ravne sandalice od 130 kn, ionako su već jučer letile u more, tako da će me za koji tjedan vući za rukav da joj kupim druge jer su se ove raspale.

A ja sam si kupila zelene baletanke. Svidjele su mi se, obula sam ih iz prve i nisu skupe. Materijal za suknju i bluzu sam uzela odavno, samo trebam sjesti za makinju i sašiti.

Zelena nije inače moj izbor, ali me ovaj toledo pogustao:

Sve sam namirila. Samo sam imala muke s najmlađom. Ima 10 godina, a izbor za curice te dobi je nikakav. Sve su sandalice iste kao muške, samo kričavo obojene, ili su babaste, oprostite na izrazu.

Za malenu dječicu i za tinejdžere ima stvarno izbora, ali od broja 33 pa do 37 jad i bijeda. Ne znam kako je po drugim gradovima, ali nisam jedina sa ovog područja koja se žali da ne može naći lijepe postolice za curicu tog uzrasta. O cijenama bolje da ne govorim.

U redu ima japanke, ali ne može baš svuda u japankama, majku mu. Uostalom učiteljica im je zabranila da u školu hode u japankama. (???) Kaže da skaču za loptom pa šporkaju noge.

Sinoć sam gledala emisiju Otvoreno. Koju vodi gospođa Hloverka (ili sinjorina, nisam upućena, niti me briga). Koja je bila na temu blogova. Trebala biti.

Pa su u gostima bili urednici nekih viđenijih internet portala i cijela jedna blogerica. Čak. Koja je poznata po poznatom mužu, koji je poznat po svojim ovisnostima i po odvikavanju od istih, između one tri pjesme koje je snimio i po realiti šou o svojoj familiji. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja protiv žene ništa.

Lijepo je šesno sjela, prekrižila nogu preko noge i ispričala kako je ona počela pisati blog iz KURIOZITETA (???). Bila je valjda interesantna sama sebi. Pobudila si je zanimanje.

Za sebe i svoju obitelj. Dobro, ajde da ne pretjerujem sada, to je u redu.

Onda je rekla kako je morala izići iz anonimnosti jer je pisala o svojoj obitelji a ne o drugim temaTIKAMA. Dobro. To je bio kraj razgovora o blogu. Cijelih pet minuta.

I oh, da. Velikodušno se čitavo vrijeme isticao Blog.hr, treba li naglasiti? Spomenuo se čak i Bloger, ali Mojblog kao da i ne postoji. Sad me tek zainteresiralo.

Do kraja emisije se govorilo o opasnostima interneta za našu djecu, o pedofilima, ubojicama, ustašama i raznim drugim krvolocima koji vrebaju iza svakog klika. Tu i tamo bi netko spomenuo blog, jer je to ipak emisija o blogu, a ne o lošem utjecaju interneta na Rvacki narod koji je usput informatički nepismen, i devedeset posto nema pojma o internetu, niti o kompjuterima. Ali znaju da je to jako opasno.

Povremeno su nazivali gledatelji. Jedan je komentirao Gopčev striptiz, koji ima veze s blogovima kao kokoš sa cijepanjem atoma. Onda je nazvala jedna teta i sva zadihana se iskukala kako ona nema vremena da djetetu objasni ni pojedine reklame na TVu, a kamoli za neki tamo internet i blogove, koje ionako pišu probisvijeti i niškoristi, koji ne znaju kud će sa parama.

Ja evo imam troje djece i u okvirima vlastitih mogućnosti, doista RAZGOVARAM s tom djecom. Nema toga što me ne mogu pitati, i sigurno neću pola dana potrošiti da im obrazlažem reklame. Baci ženo televiziju kroz prozor, pa tvoje dijete neće gledati reklame, a ti ćeš imati vremena za sebe i možda nećeš biti tako frustrirana.

Tu sam negdje počela kunjati. Dok me nije prenuo poznat glas. Prilično užurban i s pravom uzrujan naš im je Arsen očitao bukvicu. Kulturno i fino, u rukavicama. E tada mi je srce bilo na mjestu. Urednici su mudro klimali glavama, gospođa (ili sinjorina) Hloverka je impresionirano širila zjenice dok im je naš Arsen pričao o akciji Blogersko srce veliko je, o Kući sretnih ciglica... i napokon se u javnosti čulo ime našeg Mojbloga.

Šteta, bio je to i kraj emisije.

Dakle dragi kolege i kolegice probisvijeti i niškoristi. Da, da , vi koji ne znate kud ćete s parama.

Puno vas pozdravljam i dalje čitam sve opasnosti koje napišete.

Ako ti se sviđa ovaj post klikni: