Mama i mačak

Enti žensko kad smo ovake gnjile, svaki nam kokot smeta, sve nas žulja, grebe, bode...

Prvo sam fasovala febru i odležala pet dana u komi. Nije bilo kosti u tijelu da me nije zaboljela, a najviše krsta, pa sam išla kroz kuću ko ona baba Miličevića što se pentrala po brdima za kozama. Iza grma bi vidio kozu i ruku sa štapom kako mlati po kozi, a sama baba je bila sagnuta do zemlje s drugom rukom preko krsta, tako da je mogla nos brisati čarapama.
Ali je i živjela bome sto godina, onako sva gobava i usukana. Žilavo je to bilo, svi smo mislili da neće partit od starosti, nego će je prije kakva osvetoljubiva koza nabit na rogove.

Sad kad sam se nje sjetila, u stvari cijela je ta familija bila onako na svoju ruku. Sin najstariji  je povratnik iz Dojčlanda, pa je na vrh brda nacalio peču kućetine, ko kasarnu. Ogradom je opkolio željeznom, dekoriranom neizbježnim crven-bjeli-plavi uzorkom, a na stupove od kapije naguzio dva mramorno bijela lava opako zakovrdžane grive. Pred vratima je blistao mercedes, velik i sav onako žućkast, a mislim da i sada ponosno hrđa na istom mjestu.

Stari nije dao nikome proći cestom. Jednom je nekog klinca jurio s lopatom u rukama dok ga nije srušio s mopeda. Da mu dicu ne pogazi, a dica sva onako musava, slinava postrojena kraj ceste s nekakvom blatnjavom loptom, šute i zure dok dida uvodi red u naselju.

Ponos didin bio je najstariji unuk, koji se kriminalom kao hobijem počeo baviti još u predškolsko doba, da bi sa dvanaest ukrao ocu auto i odvezao se s ekipom čak do Plitvica, a da ih policija nigdje nije zaustavila. Poginuo je prošle godine u sobraćajki koju je sam skrivio. Zlato didino na koncu je završio pod kotačima, baš kao što su se i plašili.

Sad znam – tužno je to i jadno, nije za sprdačinu, ali što ja mogu kad ljudi sami od sebe ruglo prave.

Grobnica u kojoj je dečko pokopan je okićena kao božićno drvce pred Metropolitanom u New Yorku. Te umjetnih bijelih ruža, te ljljana, te malih gospa, malih raspela, svijeća, plastičnih feralića, svijetiljčica, travčica, čipkica i da ne rečem čega još ne. Još kad se smrači, pa to počne žmigat, blišćat,  enti - pravi light show! Samo fali da proviri odnekle onaj divovski Djeda Mraz iz Getroa što se gingolaje i pjeva Jingle bells. I kako se nećeš smijat?

ovaj sam tekst već lani u nešto kraćem obliku bio na blogu... ali vrijeme je pa ...

Doba je kuka i šparoga. Neki ih vole brati, neki jesti, a ja spadam u treću grupu koja podjednako uživa u obje varijante. Po redu, ne istovremeno. Prvi dio nije uvijek poželjan, a u zadnje vrijeme je i po zdravlje upitan zbog eksplozivne zasićenosti tla minama.

Šparoge rastu u prirodi naših brda, divlje i prepuštene suncu. Vole spaljeno zemljište i pjeskovito tlo, ali ih se može naći i u najvećim guštarama kupinove drače. Berba se obavlja ručno, probijajući se kroz trnje, granje i šikaru, lomeći se preko prastarih suhozidanih međa, koje se kasnije ruše po tebi i uslužno te zatrpaju vlastitim kamenjem. Kuke vole rasti blizu poskokovih gnjezda i u obraslim koritima negdašnjih potoka, koje su vrijedni seljaci zatrpali smećem. Sad to isto smeće prekriva nadasve pokvarena vrsta raslinja, koje odaje dojam čvrstog tla, a u stvari jedva čeka da zakoračiš kako bi te zarobio do pojasa u trnju dugom poput palca. Nakon jedne takve avanture branja, zaista je hvale vrijedna svaka količina ubranog a koja je preveć da stane u šaku.

Doma ih očistimo tako da veći dio otkinemo i bacimo, a kuha se gornjio dio sa glavom.
Uz to je poželjno skuhati i jaja utvrdo, a ako ste baš tvrdoglavi i želite se u stvari najesti, može i pokoji krumpir. Ocijediti vodu, koja je izuzetno zdrava za sobno bilje, ali ako im je poslužite vrelu, neće baš biti zahvalni, pa pripazite.Otužnu hrpicu taknkih zelenih izdanaka nalik kuhanim glistama začiniti maslinovim uljem i solju. Po želji se može dodati češnjak, netko voli i kapulu, te ona kuhana jaja i krumpir (pod uvjetom da ste ih prije ogulili).

Druga je opcija da prokuhane, ocijeđene izdanke popržite u tavici i prelijete jajima. Rezultat je gorko – bljutav nered otrovno zelenkaste boje, ali dobro posoljen zna biti iznenađujuće stimulativan. Pst... da vam prišapnem – kažu da su afrodizijak.
U slast.

Imala sam jednoga mačka, sad imam četiri. Imala sam slike kuminih i Zvrndankinih kuca uredno složene u folderu, a sad imam kucu preko koje se ja uredno složim kad mi se uplete u noge.

Kako da je  socijaliziram? Nisam sa psima neki stručnjak, a škole u koju bih je mogla voditi ovdje nigdje nema ni za lijek. Kad netko uđe u kuću dobije napadaj bjesomučna laveža i teško se zaustavlja, čak i kao vidi da je to netko od ukućana. Zaleti se cura i ne umije fermat. Pozdravlja, liže po rukama, ali i dalje laje kao da je na vratima sam Alibaba sa svom četrdesetoricom ajduka.

Moram li napominjati da je lavež prodoan i rezak, taman gađa frekvenciju s punom cijenom ulaznice na psihijatriju.

Kad sam ja sama doma, nekako se još i hoće smiriti, jer je jednostavno ignoriram, a to preporučim i eventualnim posjetiteljima.

Međutim, ako je doma svekrva, pa još koje od djece, tada nastane urnebes i halabuka. Svi se deru u isti glas – Svekrva na kučku, djeca na kučku, pa svekrva na djecu, pa djeca na nju, pa ja na djecu... a kuca to sve doživi kao poticaj, jer kao biće sklono jednostavnoj logici zaključi da mi to urlamo na posjetitelja, pa si siroče da truda da potjera gadnog uljeza.

NA kraju ću prije ja prolajati, negu nju od toga izliječiti.

Ima više od godinu moga bloganja, i u tu godinu sam naučila mnogo toga. Stekla prijatelje, ostvarila neka lijepa poznanstva. Neki su me zavoljeli, neki me preziru, neki se rugaju. Enivej, moj život je ispunjeniji, iskustvo bogatije, a u srcu ima još mjesta.

Kao zaključak mogu kazati par stvari :

-         Nisu svi ljudi koji blogaju manijaci. Ima lijep broj finih i dragih ljudi koji na taj način šire vidike.

-         Nisu svi ljudi koji blogaju normalni. Ima lijepi broj poremećenih i očajnih ljudi koji na taj način maltretiraju druge.

-         Ima blogera koji pišu daleko bolje od autora memoarčića, knjigica sa receptima za kuhanje, receptima za seks, receptima za život isl, koji su trenutno in u Hrvatskoj.

-         Ima blogera koji toga nisu svjesni pa se malko i prepadnu ako ih pohvališ, ili su toliko skromni da se zacrvene kad vide svoje ime na naslovnici.

-         Ima blogera koji su prosječni u svom piskaranju, oskudnog poznavanja gramatike, s dosadnim tekstovima u kojima uglavnom cendraju, ljute se na nekog ili nekoga kuju u zvijezde.

-         Ima blogera koji toga nisu svjesni, ali su zato jako jako tašti i stoga smatraju da su njihovi tekstovi jedino što zaslužuje naslovnicu, spočitavajući kavalitet drugih blogera.

Kao što se da primjetiti imamo tu dvije kategorije :

Prvu – zahvaljući njoj blog kao takav i opstaje. Jedino je šteta što se malo pomalo takvi sele u tisak ili neki drugi oblik izražavanja, pa pišu sve rijeđe.

Drugu – Zahvaljujući njoj blog kao takav je na lošem glasu. Toplo im preporučam da si naprave vlastiti portal i tamo mogu biti samo oni na naslovnici, ostavljati sami sebi desetke pohvalnih komentara i sve što budu čitali, bit će samo njihovo, dakle po njihovom mišljenju – najkvalitetnije.

Moji dani uredništva su pri kraju. Umorila sam se. Kreativno sam polumrtva. Ostajem tu samo dok se ne nađe zamjena, jer ne želim kao podlac saviti rep pod trbuh i otpuzati preko noći.  Uostalom, stalno i jesam ponavljala da sam tu privremeno. Sad je to privremeno došlo kraju.

No nemojte se prerano radovati, jer kao bloger i dalje ostajem na MojBlog.hr-u.

Budući je moja malenkost ljubazno prozvana tri puta – da sam si truda i nakon muka Tantalovih – EVO

Po zadatku Zlice nam od opake Garderobe:

Filodendron, ravnalo, čaša, gumica, vuna –

Filodendron je biljka neugonde osobnosti, za čiji uzgoj nije nužno imati ravnalo. Ionako neće rasti po crti koju mu nacrtate na zidu, pa vam toplo preporučam da se okanete ćorava posla. Ono na čemu će vam biti do usahnuća zahvalan je povremena čaša vode. Budući da je to jedna baš neuredna i onako raščupana biljka, neće vam puno pomoći ni gumica za kosu, osim ako se vaša vlastita kosa nema tendenciju uplitati u lišće mu zeleno, kao neiščijana vuna.

Pa po zadatku Yavanne nam od Aždahe ti ga Silne

carinik, zglob, rasulo, ključ, korijen. –

Carinik je poprskao tri kapi skupa parfema na zglob i ušetao hrabro u noć. Ovaj put je bio odlučan ustrajati u svojoj namjeri, makar je i te kako dobro znao kakvo rasulo će uzrokovati njegovo razotkrivanje. Kiša je bubnjala po limenoj nadstrešnici i pojačavala njegovu nervozu. Tiho je opsovao u bradu.
- K vragu, zaboravio sam ključ! – promrmlja prekapajući džepove tamnog vunenog kaputa, bio je naime alergičan na sintetiku. Slegne ramenima i uputi se nazad.

Pretrčavajući travnati nasad da skrati put, vrhom manolice zapne o korijen korova koji je drsko provirio iz zemlje i opruži se svom dužinom u ljehu maćuhica.

A zadatak koji dobih od Barda ravni Panonske ću radije ostaviti da Jullie odradi. Njoj stihevi bolje šljegnu ;)

potok, praskozorje, grmljavina, osmeh, magija

I DA - ZADATAK po slijedećem nizu

kitica, litica, ptičica, guzica, suzica

za slijedeće blogere :

prepričalica,

zec,

desdemona

Dakle, kao što kazah ošla ja sa dragim mi najljepšim i najpametnijim mužem na svijetu u Split. Od deset ujutro do deset naveče trajalo je natjecanje. Bilo je tu svega naizbor. Masnih zadriglih tipova s pivskim trbusima, ulickanih šminkera odjevenih po pravilima prvoligaških turnira, sirotančića u izgužveljanim košuljama, dječačića od dvanaest godina (vjerovali ili ne – i najbolji su jedva pobijedili tog klinca), polućoravih nosatih karikatura, bradatih hipija, ali i zgođušnih momaka da napaseš oči. Pravit ćemo se da ovo zadnje nisam napisala.

Uvečer smo se kako spomenuh u prošlom postu, premjestili u drugi bilijarski klub, u kome su naši dragi dečki svu nakupljenu energiju zatomljenu pucketanjem prstima (u bilijaru se ne plješće, jer bi kao trebala biti tišina dok se igra), ispucali silnom dernjavom i žučnim svađama oko snookera. Pravila i propisa jel'.

Kroz tu orljavu i dreku se probijao neobuzdan ženski hihot tri stare koke predozirane kofeinom. Srela sam priju koju nisam vidjela godinama (inače živi u Dubrovniku i trebale smo doći skroz do Splita da se vidimo), a onda smo se sastale s još jednom prijom. Nisam samo spomenula da smo sve tri Cavtajke. I to je bilo to. Nas dvije s muževima i klincima smo cmizdruljile nad borama, ovješenim si... podočnjacima, a ova neudata nas je poučila kako se književno kaže usiđelica . Složile smo se da to definitivno treba ući u ervacke riječnike. Dakle :

Usidjelica  =  Mukotrpna dugočekalica.

Naši su muževi nakon kratkog vijećanja u suprotnome kantunu blaženo zaključili da smo mrtve pijane.

Partijalo se do tri, a onda smo odbauljali u prenoćište i popadali u nesvijest do deset ujutro. Tada je uslijedilo traženje smrdljivih čarapa po tuđim tarabama, jer je cijelu noć dimila bura i odnijela ih sa balkona na kome su se zračile. Ja sam mišljenja da su oživjele, jer stvar koja toliko zaudara mora imati karakter.

Drugi dan turnira je već bilo napetije, tu su idošli na red jači igrači i bilo je bacanja štapova, gađanja kredom, maštovitih psovki, zločestih uvreda na račun bijele kugle. Najljepši i najpametniji muž na svijetu spada u ovu posljednju skupinu. Tako se slatko posvađa s kuglom da svi zaborave o cilj igre.

Inače, zidovi kluba su ukrašeni uspomenama na protekle turnire. Dolje je jedan od eksponata. Ne možeš a da se ne pitaš koliki je to bio bijes.

Neću pisati pjesmice o dolasku proljeća,
neću crtati cvijeće i drveće,
neću skakutati po rascvalim livadama,
neću slušati cvrkut ptičica,
neću se igrati sa malim kozlićima,
neću trčati za leprtirićima,
neću preskakati potočiće,
neću pjevati sunašcu milom, stojeći na vrh brdašca s raširenim rukicama.

Sjedit ću u kući i bubati po tipkovnici, opkoljena kilometrima rola papirnatih ubrusa.
Šmrcat ću i kihati, svrbit će me uši i grlo, oči će mi suziti, lice će mi se crveniti, a mišići boljeti.
Mrzovoljno ću se istresati na djecu, režati na muža i turat mačkove nogom sa fotelje.
I opet kihati zbog obalaka dlačurine koje ostave za sobom.
Roncat ću na susjede i njihove pse koji stalno škefću na prolaznike.
Neću ni kroz prozor gledati.

Proljeće - MRŠ od mene!