Mama i mačak

Moram priznati da su mi Krcko i Radee (ne znam stavit link) probudili savjest. U mojim nostalgičnim pričama stalno pričam o Konavlima i konavoskim precima, ali nezaobilazan dio sage važan za moje bistvo na ovom svijetu se događao u Slavoniji. U kojoj sam rođena.

Naime ona ratoborna baka se u partizanima i zaljubila, a momak je bio sa slavonske ravni. Odveo je on svoju Konavočicu na salaš da je predstavi roditeljima i dobrano ih šokirao slobodoumnom divljakušom u hlačama i revolverom za pasom, koja je govorila glasno, brzo i vulgarno. Posla se nije plašila, radila je kao muškarac pjevajući svojim predivnim glasom talijanske balade, jela kao dva težaka, a konjima upravljala s prirodnim talentom kao Romi i usput rodila dvoje djece (moju mamu i ujaka).

Nije bilo dobro. Njen dragi je bio partijski funkcionar i htio je damu koju će predstavljati stranim delegacijama a ne Amazonku. Kad je saznala da je vara, uletjela mu je u kancelariju poput uragana sočno psujući na sav glas i zalila ga solnom kiselinom gađajući u oči. Srećom je u presudnom trenutku nadlakticom zaklonio lice, inače se ne bi lako izvukao. Nakon toga su se razveli, ona je zadržala kćer, ali sina je odveo on.

Obožavatelja joj nije falilo i ubrzo je osvojio plavooki slavonski paor nekih osam godina mlađi od nje. Očaran južnjačkim temperamentom i neiscrpnom energijom kojom je zračila, nije joj dopuštao da napravi ni korak dok nije bila njegova. Tako je ostala veliki dio života u Slavoniji i tamo odgojila svoju kćer, tj. moju majčicu.

Deda sa tatine strane, porijeklom Talijan iz dalmatinskog zaleđa, je dojezdio u Slavoniju za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, siromašan kao prosjak, a uz to i dezerter. Brzo se priženio u jednu familiju slavonskih Njemaca, i još brže razveo. Žena mu je bila babica i vršila je često i pobačaje, nakon kojih se znalo desiti da pacijentica umre. Tako je završila u zatvoru, trudna s trećim djetetom koje moj deda povrijeđenog ponosa nikad nije priznao.
Sa sobom je iz tog braka odveo samo sina, ostaviviši mlađu kćer da raste kako gdje stigne, po sirotištima i kod rodbine, ne pokazujući joj ni do kraja života mrvu roditeljske ljubavi.

Sin (moj tata) je rastao kako fakin, pod čvrstom rukom svog oca koja je bolje poznavala kandžiju od milovanja, i uz maćehu nerotkinju promjenjivih raspoloženja. Pripadao je Bitls generaciji i bio pravi mangup. Takav je osvojio moju majku a rezultat te ljubavi upravo završava danšnji post.

Imala sam grdnih muka objašnjavajući svojoj djeci da nekada uistinu nije bilo Tvea, DVDa, videa, Play Stationa i inačica na temu, kompjutora, čak i telefona, a kamoli mobitela.

Najčešća pitanja su bila .

- Pa kako su se ljudi uopće zabavljali? Što su radili? Nisu valjda kopali čitavo vrijeme i nosali vodu sa izvora!

Zbilja. Kako su se zabavljali? Pozivam blogere (naivce) koji dolutaju do Mame i Mačka, tu i tamo, ovje i onda, da pročeprkaju malo po prošlosti svojih baka i djedova, roditelja, strina i stričeva, susjeda ili bakica sa placa...

Bit će tu zanimljivih priča vjerujte mi, samo ih treba potaknuti, jer svako vrijeme ima svoga Lera.

Ja ću početi s mojom prabakom, onom koju sam pokopala grcajući od smijeha uz zvukove country evergreena Oh Sussanah.

Baka je bila veliki šaljivdžija i hrabra kao Argonaut :). Uz pomoć svoje vedre prirode i duhana, kojeg je konzumirala od svoje dvanaeste, prebrodila je dva rata i pokopala dvoje vlastite djece. Rođena je u vrijeme Austrougarske koja je imala koristan zakon o izdavanju visoke rente onima koji su usvajali siročad. Usvojena je u jednu konavosku obitelj skupa sa još troje nahočadi iz dubrovačkog sirotišta. Pod istim je krovom odrasla, udala se i dočekala starost, jer su usvajatelji uredili da se vjenča za drugog usvojenika njemačkog porijekla, kako se imanje ne bi rasipalo. Iako je baka imala svoju ljubav krotko je poslušala što se od nje tražilo. Par godina nakon vjenčanja, muža je ispratila na put preko Atlantika i čekala na njegov povratak punih dvadeset godina.

Ostati sama u ono vrijeme i sačuvati dobar glas punih dvadeset godina u provinciji nadaleko čuvenoj po zabadanju nosa (i ostalih ekstremiteta) u tuđe poslove, nije bilo ni malo lako. Usprkos tome baka nije živjela kao udovica. Išla je na sijela koja su se održavala svake noći. Ljeti na guvnima na kojima se inače vrše žito, a zimi u zadimljenim ognjištima, gdje su vam se leđa smrzavala, a lice gorjelo i oči suzile od dima.

Izbor zabave je bio raznovrstan. Od pjesme i čitanja poezije (uglavnom epske i beskonačno duge o junačkim pothvatima ondašnjeg 007 kraljevića Marka protiv Muse Kesedžije i ostalih zlikovaca), sviranja lijerice i plesanja, pa do prepričavanja javašluka koje su podmetali jedni drugima i stravičnih svjedočanstava o utvarama koje su tada bile u modi.

Jednom prilikom je baka u društvu svoje sramežljive prijateljice (dvadesetogodišnje usidjelice) u sumrak žurila na sijelo. Putem su naletjele na seoskog momka u nezgodnom položaju, okrenutog leđima kako zalijeva suhozidanu među mlazom urina.
Protrčale su hihoćući i uletjele u već puno ognjište na svom odredištu.

Momak je došao za njima i stao ih pred svima zadirkivati. Bakina prijateljica je posramljeno šutjela, a moja baka, štufana što je ova tako smotana odluči spasiti situaciju, inače će ih gnjaviti cijelu večer.

- Pa eto, mi smo povirile da vidimo što ima u ruci, a on ga skrio. Onda Jane Mala (prijateljica) njemu – a tresni ga dvaput, ruke ti otpale!-

Društvo je riknulo od smijeha i predmet spdranja je bio sad taj jadničak, ali bakina prijateljica se smrtno uvrijedila i do kraja života s njom nije ni riječ progovorila. Nije ni poslije, rekla bih.

Ni kasnije kad je imala moju malenkost kao praunuku, nije bila ništa bolja. Znala je svojim prijama koje bi svratile na trač partiju pustiti guštericu da trči preko beškotina, ili ih jednostavno gađati loptom kad bi joj dosadile, i mirno uzeti čitati Lasov kaubojski roman.

Njena kćer, a moja baka nije zaostajala za njom. Imala je pukih petnaest godina u vrijeme II svjetdkog rata. Radila je u mjesnoj trgovini, a budući da je bila naočita (ja sam na nju, samo da znate) i raskošno popunjena na odlučujućim mjestima, nije joj falilo udvarača. Kad su jednom partizani vodili talijanske zarobljenike kroz selo, sažalila se na nekog sirotana i krišom mu tutnula bombon od limuna da se okrijepi.

Nekoliko mjeseci nakon toga selo je opet bilo pod talijanskom okupacijom, ali trgovina je i dalje radila, s mojom bakom naravno. Jedan Kalabrez joj je pokušao udvarati, a ona ga je damski odbila šaljući ga u krasni qratz puljizki. Što je ovaj razumio. I što ga je tako oduševilo da ju je na licu mjesta dao odvesti na godišnji odmor u Mamulu, zatvor u Bokeljskom zaljevu. Dok je dama bila u zatvoru, doznalo se i to da je partizanski špijun, a to joj nije išlo u prilog. Jer je netko mjesecima ranije bezobrazno nalijevao lozom njemačke oficire do delirija i krao im dokumentaciju. Govorilo se o dvije žene. Pogodite tko je bila jedna od njih. Prije smaknuća su je odlučili još jednom ispitati, i odveli je zapovjedniku zatvora. Igrom slučaja to je bio onaj isti kojem je dala bombon i to joj je spasilo život.

Pradjed je dvadeset godina proveo u Argentini i Čileu, radeći kao kuhar kod imućnih obitelji i šaljući doma svaki peso. U domovinu se vratio sa golemim kovčegom od ljepenke, i tugom u modrim očima za Kordiljerima koje je tamo ostavio. Prabaka ga je dočekala užurbano vršljajući po kući i odmjerivši ga gadljivo frknula:
- Ispratila sam muža, a vratio mi se đed.

Taj je đed imao ludu naviku da obuče svoje argentinsko odjelo i legne na sred ceste u sumrak kad su se pastirice vraćale s kozama sa ispaše. Kad bi se bosonoge curice razjurile po selu vrišteći da na cesti leži mrtvac, on bi ustao, oprašio odijelo i nestao u šumi. Godinama se potajno smijao nakićenim iskazima o crnoj aveti koja plaši pastirice i pije krv kozama.

Jednom ga je baka nešto najedila i za osvetu joj je vrećicu sa prženim zrnima kave napunio osušenim kozijim brabonjcima. Moram li napominjati da nikada nije pio kavu?

    A evo i mene nazad nakon cijela dva i po dana.

Zove mene moj najpametniji i najljepši neki dan na posao i pita kakav printer ja želim.

-          A što me to sad pitaš?

-          Je li onaj skupa sa skenerom?

-          Aha, čuj ne mogu sad pričat...

-          A treba ti skener?

-          Aha, ali...

-          Skupa s printerom?

-          Jes, denu što si sad nakastio, pričat ćemo kad dođem doma....Ma je li ti to sad kupuješ?

-          Nenenene, vidimo se doma.

   Par dana prije dogovorim ja sa dundom koji mi i inače servisira kompjuter, da mi ugradi pržilicu, malo ga pročisti  i posloži hard disk, te obavi ostale tajanstvene i čarobne stvari koje obično rade ti čudni ljudi odsutna pogleda . Čovjek mi da koordinate, sve potrebne informacije gdje, što, kako i kad i zašto i kuda najviše da kupim i da mu donesem. Ok.

   Sve ja to ispričam mom najljepšem i on lijepo klima svojom lijepom glavom i trepće svojim lijepim okicama.

   Ali ja sam zaboravila da je on i najpametniji , a ne samo najljepši. Isti dan kad se odvijao gore navedeni dijalog , dođem ja doma i po ustaljenom običaju zbacim crevje s nogu i jaknu s leđa i krenem prema kompjuteru. I umjesto drage mi kutije nađem prašnjavu policu sa kabelima isprepletenim kao klupko mrtvih zmija. Gledam ja u policu, polica sa svom svojom prašinom i mlitavim kabelima ne mrda.

-          Đe mi je kkkkk...kkkkompjuter???

   Ladice me blijedo pogledaju i nastave svoj drveni život. Mobitel!!!

-          Ljubavi đe mi je kkkkk....kompjuthereher? – mucala sam na rubu suza.

  Ljubav je odlučio da me iznenadi i lijepo iščupao sve redom kabele, uprtio kutiju na leđa i s njom pravo u najbližu butigu servis/prodaju/ponudu/potražnju/isvemoguće. Tamo je odabrao pržilicu marke 'otprilikepetstokuna + besplatna ugradnja'. Do večeri je sve gotovo.

Došlo mi je slabo.

   Sve je na njemu otvoreno, nezaštićeno, lijepo izloženo. Već sam imala u glavi pet prištavih pubertetlija kako po memoriji traže porniće domaće izvedbe u Sevinom stilu, a nalaze samo dosadnu dokumentaciju, moje otužne postove, njegove priče i krepavaju od smijeha nad obiteljskim slikama.

  Puna negativnih naboja krenem ja uvečer s njim po moju milu škatulu orna za bitku protiv svih onih pet mangupa i dođem u malu lijepu butigu s jednom simpatičnom sinjorinom iza pulta.

-          Dobarveče, đemijekompjuter?

-          Dobar veče, evo ga ali imamo problem...

-          Aha! – naglas – Znala sam! – ispod glasa,njemu.

-          Znate kompjuter vam je pun virusa i ovi windowsi nemaju (??? - nešto) jer su piratski, pa će vam se opet dogoditi (??? – nešto) ...a i DVD čitač vam ne radi...

-          Znam, pa što ?

Zbunjen pogled:

-          Pa...ovaj, ja vam to mogu srediti...

-          Aha, a je li i do kad će to sad trajat??? I koliko ću ja to sad platit??? I ja sam CIJELI dan bbbbeeezzz kkkk...kkkk....kkkommmmppppp....

-          Uradit ću vam ja to do sutra ujutro, samo trebam vaše odobrenje...

-          Je li i koliko će me to koštat??? Ja nisam planirala da mi tu neko prčka po kompjuteru...

Bijesan pogled sa iskrom suza:

-          Ako vam je toliko do para...

-          Normalno da mi je do para, ne berem ih ja na drvetu... Mala!

Leden pogled sa dostojanstvom kraljice:

-          Ako vam je TOLIKO do para, ja ću vam sve to BESPLATNO uraditi.

-          A... zašto?

-          Zato što ste toliko ljuti!

  Izdušila sam ko balon. Na kraju sam se ispričavala sa glupavim osmjehom, a moj najpametniji je sve vrijeme šutke stajao kraj mene spreman da me dograbi ako kojim slučajem skočim na nju isukanih kandži.

-          Evo sad možeš pogledat odgovara li ti ovaj printer. Sa skenerom. I ovaj... evo ti maramicu.

  Evo sad kad je ljubljeni objekt i izvor moje definitivne ovisnosti opet u svom gnjezdu prašine, ja ne znam što bih pisala osim da me je sram. Ali ovaj put ne zločestih ljudi, nego mog neobuzdanog temperamenta neurotične mazge.

   Najljepši se opet pokazao i kao najpametniji, pa mi je smješao dvije Smirnof-đuske i takvu omamljenu me 'umirio' na svoj osebujan način.

    Ujutro su mlade dame ustale prije mene i najmlađa je razgovijetno i dovoljno glasno prokomentirala zaboravljenu bocu i čaše na stolu:

-          Aha, sinoć je ovdje opet bio medeni mjesec.

Najstarije mi milo mamino igra u Šumi Striborovoj. Kad će na daske ne znam, a nije ni važno jer nije tema.

Kao svaka ponosna mama koja vidi neke koristi od kćerine ambicije da bude Barbika, požurila sam se pohvaliti prijama.

Napišem ja tako mail to miss (recimo da se zove) Ann u USA i rashvalim se na sva usta o Ivani Brlić Mažuranić i njenim predivnim bajkama i pričama s natruhom slavenske i ilirske mitologije, koja je dva puta bila u užem izboru za Nobelovu nagradu, prevedena na skoro sve svjetske jezike, bla bla bla... Jezik pregrizla!

Miss Ann ni uz najbolju volju i krvavi znoj još nije savladala naš 'mali' slatki jezik sa 'malom' slatkom gramatikom. Osim zaista važnih riječi kao što su primjerice deva, slon, dobar dan, krastavac, gusjenica, hvala, kikiriki i fufica. A budući da uskoro dolazi u Hrvatsku odlučila sam je iznenaditi Pričama iz davnine na engleskom. Kako da ne.

Prvo sam pošla u Algoritmovu knjižaru na Stradunu. Tamošnji službenici već navikli na moje upite s neba pa u rebra i jalove potrage za našim autorima na engleskom, samo su me samo blijedo gledali (opet).

- Ima CD rom Priče iz davnine na engleskom.

- Aj dobro, iako bi rađe knjigu, dajte mi CD rom.

- Nema.

- Pa sad ste rekli da ima.

- Bio je, ali više ga nema.

- A kad će bit?

- Ne znamo hoće li više bit.

Onda je jedna draga cura uhvatila telefon i zvala šeficu u Zagreb. Da pita ima li i ako nema hoće li bit. Nema i neće. Dooobro. A ima li Andrić na engleskom Bridge Over Drina, znam sigurno da je toga bilo. Nema i neće.
Fala, adio i zviz vratima.

Na Stradunu ima po jedna suvenirnica na svakih pola metra. Svaka druga je u kombinaciji s mjenjačnicom, da turisti na licu mjesta probaju kako to izgleda trošiti kune. Neke su u kombinaciji sa trafikom, kad turisti kupuju cigare mogli bi i suvenir. Pa u kombinaciji sa butigom od muzike, kad već turisti kupuju suvenire mogli bi i nešto originalno kao na primjer Duška Lokina ili Ladarice ili čak Eminema. Pa su neke ukombinirane sa butigom od svašta nešto, pa tu ima boca sa uljem (navodno maslinovim), đinđiviša raznih, majica sa porukama I srce Croatia, ombrela , kineskog porculana, norveških torbi i par papuča od frotira iz Koreje.

I sve to uz neiscrpnu ponudu modela Onofrijeve fontane, crkve sv Vlaha i malih Dubrovničića od materijala kakvog hoćete ; naplavljenog drveta, gipsa i rigipsa, plastike i silikona, voska i kamičaka, kore od drveta i kartušine... Još samo fali da počnu skupljat kereći drek pa i od toga izmjese zvonik od Sponze.

Ali ako hoćete kupiti nešto što će naciju predstaviti svijetu kao pismen i kulturan narod možda uz svijeću nađete Jergovićevu knjigu o ratnom Sarajevu (koje nije zamislite, u Hrvatskoj) ili Rudaničinu kako malo psuje i malo se buni (da svijet vidi kako mi imamo i opasnih žena,a ne samo muškaraca) i naravno dres od onoga što je igro vanka... ne razumijem se u nogomet... Boba Zvonana ili kako već.

Onda sam popodne zasjela za kompjuter i guglaj, guglaj, guglaj... Sve što sam našla je članak koji piše da jedna knjižara u Queensu u New Yorku ima engleska izdanja hrvatskih pisaca.

A baš sam ja blesava. Potjeha bi nekako i natjerali da istinu traži na engleskom. Ali kako bi uopće preveli Lutonjicu Toporka i sedam župančića? Tophorko the Bom and seven (?) čega? Malih gradonačelničića? Šerifićića? Seven little meyers? Na kraju bi ispalo da Sedam Mažuretki Bumbi ispod Topole.

Imaju naši ljudi pravo. Ko hoće uživati u hrvatskoj kulturi neka nauči jezik. Oli je to teško.

Vaš Malik Tintilinić

(Littelly Tintintelly)

Kad god čujem za neki potres naježi mi se kosa na potiljku i prisjetim se onoga na kraju sedamdesetih (ili je bio na početku osamdesetih, nisam sigurna) koji je rastresao crnogorsko i južnodalmatinsko primorje.

Jasno se sjećam da je bila nedjelja ujutro i da sam se opušteno rastezala po krevetu zadovoljna što ne moram u školu. Roditelji su mi se tek vratili iz Dojčlanda i počeli graditi kuću, pa smo stanovali u jednoj prastaroj konavoskoj kućerini i svi spavali u jednoj prostoriji. Naglo drmusanje mog kreveta protumačila sam tatinim pozivom na ustajanje i mrzovoljno se obrecnula da je nedjelja. Inače je imao pojednostavljen sistem buđenja tako što bi treskao nogom po podnožju mog kreveta ne dižući nos iz jastuka.

Kad sam treći put, već iznervirana dreknula da me pusti spavati nastao je urnebes. Čula se potmula tutnjava i svi su izletjeli van. Osim mene. Tata se vratio sudarajući se sa rasplesanim zidovima i uspaničeno me zgrabio. Mama je vani cupkala u mjestu s bratom u rukama i vrištala iz petnih žila zazivajući tatino ime. Potres je prestao, a ona je i dalje vrištala.

Brat je prestao plakati i gledao je duboko zamišljen s palcom u ustima, dvoumeći se između toga da li da se i on nastavi dernjati ili da se počne igrati kukuc ili da joj ponudi dudu.

Tata je stajao pored nje s rukama na kukovima, sav feš u plavim gaćicama iz Njemačke sa modrim rubom, sa svojim brkovima ala šerif Meklaud i zainteresirano pratio izvedbu.

Onda je počeo novi val, jači od prvog. Sad sam ja počela vrištati i skakati u mjestu a mama je potpuno pribrano brata turnula tati u ruke i uletila unutra loviti kristal koji je padao sa polica.

Uglavnom tu noć nismo spavali u kući nego u autu. Osim tate. On je spavao u kući i pazio da još nešto ne sleti s polica, ali osobno mislim da je to imalo neke veze s utakmicom te večeri.

Pred zoru je opet počelo tresti i mama je smjesta upalila našu Simcu i krenula.

- Mama, a kuda mi idemo?

- Što kuda idemo?! Bježimo!!!

- Od čega?

- Pa od potresa glupačo!

- A gdje se može pobjeć od potresa?

- Ma šuti!

Okrenula se i vratila.

Ljudi su bili na ulici, zajedno, dijeleći hranu i pitku vodu, združeni kao i u svakoj nevolji. Svih svađa i neprijateljstava među susjedima je nestalo. Onda su počele priče. Gdje se može pobjeći od potresa. Razvijale su se razne teorije.

Ne smiješ na skale, jer su nestabilne. Ne smiješ na stijene, mogu se odroniti i zatrpati te. Ne smiješ na zemlju, može se otvoriti i progutati te. Ne smiješ na more, može te poklopiti plimni val. Ne smiješ u auto, može se zapaliti (?!). Ne smiješ ostat u kući, obalit će se zid na te.

Ali ako ne stigneš pobjeć na sigurno (???) onda je dobro zavući se ispod stola ili stati u dovratak. Ako je stol dobar, drveni i ako dovratak nije nagnjio i ako se baš taj zid ne odluči srušiti.
Tako potkovani i informirani mogli smo mirno spavati.

Ubrzo smo preselili u našu kuću, a potresi su prestali. Karitas je tada imao neku humanitarnu akciju i dijelio građevinski materijal obiteljima sa kućama oštećenim u potresu.

Jedne noći su me probudili sumnjivi zvuci i neobična svjetlost. Mama i tata su u donjem rublju ćirili kroz prozor a svjetlost je dopirala iz vana. Razgovarali su šapatom u kratkim tajanstvenim rečenicama.

- Sagni se, pazi da te ne vide..

- A što ovo iskrcavaju? Pazi, gleda ovamo...

- A što će mi bit ako me i vide? Ja sam u svojoj kući...

- Glupane! Progutat će te mrak...

- Koji mrak?

- Tata jesu to vanzemaljci?

- Maršukrevet!!!

Misteriozna svjetla su otišla, pa su došla druga misteriozna svjetla,rotirajuća i malko su zavijala. Nakon što su i oni otišli, tata je istrčao i vratio se pušući, noseći nešto jako dugačko. Pa još jednom, pa još jednom. Mama je za to vrijeme pocupkivala grizući nokte i nervozno se hihotala. Ja sam ležala, ali na oprezu za svaki slučaj ako se možda vrate vanzemaljci. Kad je tata posljednji put unio ono dugačko u hodnik, samo što je zatvorio vrata, vratila su se ona prva svjetla.

Opet su ćirili kroz prozor i cenuli od smijeha, jer su ta svijetla sad bila jako zbunjena i tražila su nešto. Svjetla su ubrzo otišla.

Mi smo ubrzo imali lijepu lamperiju u dnevnom boravku. Krasan svijetli brodski pod, bez čvorova. I svi su se divili i pitali odakle nam, jer ista je takva u dvoru od našeg velečasnog i u predsjednika općine. Ja sam kazala kako su nam je poklonili vanzemaljci. I svi su se smijali. A onda je tata rekao kako vanzemaljci voze isti auto kao naš velečasni. Imaju isti ukus. Onda su drugi rekli kako sigurno i vanzemaljci švercaju na račun humanitarne pomoći.

U zadnje vrijeme ima puno prepucavanja na Našem Blogu i padaju neke riječi kojima se vrijeđa sve i svakoga. Neću kazati da neke optužbe nisu utemeljene, ali ipak su me neki stavovi malko zapekli . A ne bi trebali . Evo i zašto.

U životu sam se naradila i svašta radila. Pripadam onoj generaciji vucibatina koja je više išla oko škole nego u školu, a učenje je bilo za bubalice i šmokljane. Bio nam je štos odlično znati engleski a iz istog predmeta jedva navući dvojku. Kad se trebalo čitati Zlatarevo zlato mi smo čitali Tolstoja, a kad je Ana Karenjina došla na red, e onda je baš Matoš bio fora. Inatljivci i smutljivci. Eto što smo bili. I danas u pravom životu to i plaćamo.

Radila sam kako rekoh svašta. Prala suđe u hotelskom kuhinjama, radila na valjku u vešeraju, kao konobarica, prodavačica (jednom i nikad više), babysitterica, bila družbenica razmaženim mladim 'princezama' (vjerovali ili ne), prodavala slike na ulici, mela ulicu, slikala i prodavala vlastite slike, vodila kuhinju s punom odgovornosti (volim kuhati, ali to mi je definitivno bio najgori i najteži posao), a sada trenutno mi alat čine jedna krajnje simpatična kanta i zgodan partfiš sa platinastim pramenovima (da mu dodam sise ista Pamela).

Čovječe, kad se osvrnem na ovaj popis i sama sam impresionirana :).

Kroz sva ta znimljiva zanimanja susretala se sa svakakvim ljudima i njihovim razmišljanjima. Ono što je interesantno kad si na društvenoj margini je da ti ljudi bez ustručavanja pokazuju svoje pravo lice. Ne moraju biti ljubazni, vi ste nitko i ništa za njih. Zašto da se trude? U isto vrijeme sam imala prednost upoznati spektar zaista divnih i krajnje zanimljivih osoba i uživati u njihovom društvu.

Uglavnom ih mogu podijeliti u tri skupine :

1. Oni koji cijene vas i to što radite

2. Oni koji ne cijene ni vas ni to što radite

3. Oni koji ne cijene nikakav pošten posao na svijetu i smatraju da su svi šljakeri za ubit.

Ne sramim se svog posla, sramim se ljudi. Sramim se svog šefa. Jednom su ga neki turisti pitali za smjer i ja sam mu pritekla u pomoć videći da se živ polomi objašnjavajući rukama i nogama. Napravila sam kardinalnu grešku. Pokazala sam mu da sam u nečemu bolja od njega. Da ja znam i mogu nešto a on ne. Nakon toga me je progonio strastvenom mržnjom inkvizitora i trudio se da me u svakoj prilici ponizi pred drugima. Sramim se tog čovjeka.

Sramim se kad me neka napirlitana dama posprdno upita što čitam, ako slučajno opazi knjigu u koju zabijem nos tokom pauze. Ako je naslov hrvatski samo odmahne rukom, ali ako je na moju nesreću knjiga na engleskom dobaci mi grabežljivi pogled anakonde i udalji se stisnutih usnica. Sramim se takvih.

Zašto se sramim? Povrijediti me ne mogu. Moje su rane odavno zarasle i zakorile se u neprobojne kraste. Ona nelagoda i bespomoćni bijes koji mi je tjerao suze na oči i zbog kojega mi je dolazilo da vrištim na sred ulice kako sam i ja ČOVJEK, da VRIJEDIM i da imam puno pravo da ŽIVIM i BUDEM na ovom svijetu sada je zamijenila tiha tuga jer sam napokon shvatila da NE MOGU promijeniti svijet.
O kako je tužno odrasti.

Jutros rano mi je banuo brat, vraćajući se iz noćne službe. On je jedan od Marićevih 'Sokolića'.

Nabubao se, drmnuo pivkana i eno ga hrče u sobi. To me sjetilo na vjenčanje našeg susjeda iz Konavala kad smo bili klinci. Ja sam imala nekih trinaestak godina, a on valjda oko pet, šta ja znam. Inače je uvjek bio izrazito milo djete i revno se trudio da nikada ne smetnem s uma kako imam mlađeg brata, na primjer tako što bi mi se u sred zime popišao u čizme ili mi u sred ljeta pobacao sve espadrile i japanke u najbližu draču. Punu zmija dakako.

Dakle, susjedovo vjenčanje. Bilo i prošlo, a sutradan smo s mamom pomagali raskrčiti lom kod susjeda. I moj mali braco je pomagao. I jako se trudio. Toliko da je marljivo ispraznio sve čaše koje su bile na stolovima, dok od silnog posla nije počeo gledati u križ i uporno pokušavao pokrenuti stolicu za koju je bio uvjeren da je bicikl. Primjetili smo da nešto nije u redu tek kad mu je susjed donio malog ježa a on ga išao pomilkiti i onda raspalio čovjeka nogom u cjevanicu :

- Majku ti hemem, koprivu mi daješ?!?!

Žene su se ustrčale i počele ga zalijevati kavom, a njega je puklo na agresiju i zaintačio se mlatiti sa svakim ko mu se približio. Na kraju se junački ispovraćao po jednoj radoznaloj kokoši i usput zaspao. Nije se probudio do sutra u podne.

Meni je uvjek bilo jako interesantan običaj da se na vjenčanjima mlatara zastavom. Kakve to veze ima s vjenčanjem? Po Slavoniji se maše 'peškirima' koje mlada nosi u dotu i šta ja znam... Ali u sred Dubrovnika, u kojem se godišnje vjenča stotine stranaca iz svih djelova bijelog svijeta. Vjenčaju se tu zbog nekog svečanog i nadasve romantičnog ugođaja, sa stoljetnim zidinama kao svjedocima, sa duhom Gundulića , Držića i Zuzorićke, u gradu trubadura i gospara. Da netko od njih mahne zastavom, smjesta bi pokrenuli novi rat.

I onda natrči horda sa zastavom na čelu, iza nje harmonikaš, malko rumen u licu i po nosu, mladoženja raščupan i mamuran vodi mladu utegnutu u posuđenu satensku vjenčanicu koja ni uz najbolju volju ne uspijeva prikriti nabrekli trbuh. Onda ide kum s pola boce štoka ili konjaka dernjajući se iz petnih žila kako onaj ko ne pije dalmatinac nije, a u stopu za njim marširaju svatovi u najboljoj robi koju su poslale tetke iz Amerike.

Nije mi vrag dao mira i jednom ovoga ljeta sam to naglas prokomentirala gledajući ih kako prolaze. Iza mene je slučajno stajala jedna teta, valjda iz svatova. Nakostriješila se kao kokoš na kiši:

- A što vi to imate protiv Rvacke zastave?

- Ništa, samo mi nije jasno kakve veze ima zastava s vjenčanjem.

- Ja sam vas čula! Što vi imate protiv naše zastave?

- Ama ništa ženo, ali kakve veze...

- Što imate protiv?!?!

Vidi lude žene.

- Ja nemam, ali zar ovo sad nije omalovažavanje zastave, pijano zavijanje i mahanje bocama. To joj oduzima dostojanstvo. Ja gospođo nemam ništa protiv zastave...
Dobro nisam još i batine dobila.

Nikad se nisam znala suzdržati. Dobro, u većini slučajeva se i ne želim suzdržavati, ali ima situacija u kojima jednostavno nije umjesno davati komentare ili davati uopće glasa od sebe.

Kad mi je umrla prabaka, jako me pogodilo. Svoje najranije i najljepše uspomene su vezane za nju. Umrla je sa 98 godina, bez ijedne sijede vlasi, lucidna i nasmijana do zadnjeg dana.

Sama ceremonija i primanje sućuti se održavalo u kapelici na groblju. Po tradiciji smo stajali po redu, od njenog sina i njegove supruge, pa moje mame i očuha do nas mlađih na kraju reda. Ljudi, većinom stariji i još malo stariji dolazili su jedan po jedan, uzimali grančicu masline umočenu u nekakvu čašu (posvećena voda valjda) te uz tiho mrmljanje prskali ljes u kojem je ležala baka.

Počelo je ulaskom jednog njenog starog prijatelja. Čičica se propisno ispsovao u sred kapelice pred zgranutim svećenikom, proklinjući redom smrt i onoga ko je izmislio pa nastavio redom po svecima kojih se mogao sjetiti. Usput je malko i pljuckao, tako da smo morali intervenirati sa krpom jer se pljuckanje izmješalo s onom svetom vodicom.

Nakon toga je mom rođaku počeo svirati sat. Onaj glupi digitalni, koje smo kupovali od švercera, a nitko ih nije znao uštimati kako treba, pa su svirali kad im se prohtjelo. I baš u sred primanja saučešća njemu je došlo i počeo je pištati Oh Susanah. Ja sam bila gotova. Umalo se nisam upišala. Pokrila sam lice rukama i bespomoćno sjela na klupu tresući se od smijeha. Rođak se kroz borbu sa raspjevanim satom polomio tješeći me jer je mislio da plačem, a neobuzdane provale smijeha je protumačio kao ridanje.

Kad je napokon shvatio, samo je klonuo na klupu do mene pokrivši lice kao i ja, a nesretni sat je i dalje cvilio po istome. Već smo bili uvelike primjećeni, svećenik je sažaljivo klimao glavom, a rodica i njihova mama su nas došle tješiti. Rodici nije trebalo dugo da i ona zacene, tako da nas je njena mama počela šutati nogama i siktati da se uozbiljimo dok i drugi ne primjete i jer je počela misa.

Teškom mukom smo se svladali i počeli pozorno pratiti svećenika samo da nam odvuče misli. Nije nimalo pomoglo. Svećenik je bio na glasu kao veliki gurman i valjda se baš tog dana nabubao pancete i luka, jer je svaki čas glasno podrigivao između otajstava, a miris je u valovima puzao po nama.
Nas troje smo zarinuli lice u šake, a ni odraslima nije bilo puno lakše.
Vrhunac veselja je bio kad je u sred mise gromko prdnuo.

Šteta što i baka to nije mogla vidjeti jer je bila veliki šeret. Ispraćaj u radosnom duhu bi je sigurno obradovao.